Uz liturgijska čitanja svetkovine Krštenja Gospodinova razmišlja p. Mijo Nikić

Prva nedjelja kroz crkvenu liturgijsku godinu slavi se kao blagdan Kristova krštenja. Pitanje koje nam se odmah nameće glasi: Zašto se Isus dao krstiti od Ivana? Zašto je stao u kolonu grešnika i čekao na red da dođe do Ivana? Ova su pitanja opravdana, jer ono što se Ivanovim krštenjem dobivalo, Isusu nije trebalo, on je to sve već imao. Toga je bio svjestan i sam Ivan Krstitelj, koji govori Isusu: Ti trebaš mene krstiti, a ne ja tebe. Krštenjem se opraštaju grijesi, a Isus nije imao nikakvog grijeha na sebi. Krštenjem se postaje dijete Božje, a Isus je već Jedinorođeni Sin Božji i to od vijeka. Zašto se onda Isus dao krstiti?
Odgovor na ovo pitanje nalazimo u Isusovoj spremnosti i želji da nama bude u svemu sličan osim u grijehu. Stavljajući se u red grešnika koji traže da ih Ivan krsti, Isus pokazuje da je upravo radi njih, grešnika došao na ovaj svijet. Svojim krštenjem Isus počinje svoje javno mesijansko djelovanje. Uranjanjem u vodu rijeke Jordana Isus izvršava čin solidarnosti s grešnim čovječanstvom kojeg je došao spasiti i otkupiti. U isto vrijeme samo Nebo potvrđuje da je Isus obećani Mesija koji će spasiti narod svoj od grijeha njegovih. Kad se Isus krstio, rastvorilo se nebo, kaže sv. Luka i tada je Duh Sveti u obličju goluba sišao na Isusa, a nebom se zaorio glas Božji : "Ti si sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina!" Ovim činom sam Bog je s neba potvrdio da je Isus onaj koga su iščekivali i koga je Bog obećao poslati kao Spasitelja svome narodu. Zato i mi danas čvrsto vjerujemo da nema drugoga Mesije koji će spasiti ovaj svijet. Samo je Isus Krist Jedinorođeni Sin Božji koji nas može dovesti Ocu svome i Ocu našemu. Isusovo krštenje nas podsjeća na naše krštenje. Zato je dobro da se i mi danas prisjetimo malo što se to dogodilo s nama na našem krštenju. Dogodilo se tada nešto čudesno lijepo i spasonosno za našu dušu. Činom krštenja oslobođeni smo istočnog odnosno iskonskog grijeha koji smo naslijedili od svoj praroditelja. Uz to otkupljenje od iskonske pobune protiv Boga koju baštinimo još od Adama i Eve, po krštenju smo postali djeca Božja. Primili smo milost posvetnu po kojoj nas je Bog prihvatio za svoju ljubljenu djecu . Mi smo, istina, već svojim začećem, kao stvorenja Božja, postali i njegova djeca, a činom krštenja mi smo postali baštinici neba, ljubljena djeca Božja koja trenutno žive na zemlji, ali u biti pripadaju kraljevstvu nebeskom. Naša je prava domovina na nebesima.
Ono najljepše što se moglo nama dogoditi, već se dogodilo. Po činu krštenja mi smo, što se Boga tiče, već spašeni. Na krštenju je udaren neizbrisivi pečat u našu dušu. Na nama je zadatak da to svjetlo koje smo primili na krštenju ljubomorno čuvamo u sebi i da njime i drugima koji još ne poznaju Krista, osvjetljavamo put u tami ovoga svijeta. Svjetlo je jače od tame, ono ima u sebi silnu moć. Jedno upaljeno drvce šibice u noći vidi se na udaljenosti od 50 kilometara. Kad bismo mi kršćani zaista živjeli po svojoj vjeri, bilo bi puno manje tame u ovome svijetu. Mi smo prosvijetljeni Kristom i zato trebamo živjeti kao djeca svjetla. Prorok Izaija u današnjem čitanju kaže: «Neka bezbožnik put svoj ostavi, a zlikovac naume svoje. Neka se vrati Gospodinu, koji će mu se smilovati, k Bogu našem, jer je velikodušan u praštanju».
Kršćanin ima dvije važne dužnosti u svome životu: prvo čuvati se od zaraze grijeha i drugo, svaki dan rasti u svojoj vjeri, pouzdanju u Boga i u nesebičnoj ljubavi. To nam poručuje i sv. Pavao u poslanici Titu kad nas poziva da se odreknemo bezbožnosti i svjetovnih požuda te da razumno, pravedno i pobožno živimo u sadašnjem svijetu iščekujući blaženu nadu i pojavak slave velikoga Boga i Spasitelja našega Isusa Krista. Bog nas je, kaže Pavao, po Kristu očistio od grijeha i pozvao da revnujemo oko dobrih djela. Amen.