Djelovanje Crkve u Africi

Misionari su u moderno doba utemelji Crkvu u Africi, oni su djelima milosrđa, zdravstva i odgoja naviještali Isus Krista. U doba afričke kolonizacije, od kraja devetnaestoga stoljeća do 1960. godine, cijelo je školstvo po želji afričkih vlada bilo u rukama kršćanskih crkvi, koje su ga i financirale. Prvi pobornici za nezavisnost afričkog kontinenta, svi su gotovo proizišli iz misionarskih škola. Naviještanje evanđelja preko školstva bila je stalna praksa misionarskog svijeta. Misionarska je uzrečica: „Prije izgradimo školu potom crkvu“, jer škola otvara umove i srca, a Crkva, evanđelje i vjeronauk tumače i šire vjerske sadržaje. Moderno je školstvo u svim državama crne Afrike bilo sasvim nepoznato, misionari su otvorili prve škole.
Kwame Nkrumah, otac domovine i predsjednik Gane, misionarski đak potom nastavnik u istoj školi, na susretu je sa studentima u Švicarskoj 1957. godine ustvrdio: Osoba je rekla predstavljajući me da sam ja odgovoran za buđenje velikog kontinenta. Uvjeren sam da to nije istina. Ako želimo točnije promatrati stanje, moram reći da su kršćanski misionari sa svojim školama najodgovorniji za osvješćivanje Afrikanaca – istaknuo je ondašnji predsjednik Gane.
Afrika danas nema toliko škola koliko djece i mladih koji žele pohađati školu. Za mnoge je pravo na izobrazbu puka želja. Prema podacima Unesco-a stanje vrlo zabrinjava. U subsaharskoj je Africi nagore, tek oko 70% djece pohađa školu, ali se seoskim naseljima vidi da velik broj prostorija nije dostojan imena škole, nedostaju školske klupe, bilježnice, knjige i didaktička pomagala. Kronično je pomanjkanje učitelja u osnovnim školama. Mnoge su države morale umanjiti školstvu novčanu potporu, ograničiti dakle izobrazbu novih učitelja, pod pritiskom banaka koje zahtijevaju provođenje proračunske ekonomije. Mnogi učitelji ne žele ići u sela gdje nema električne struje, televizijskih prijenosnika i drugih komotnosti. U tim školama ima više od 80 učenika u svakom razredu, dok ih je u talijanskim školama najviše 25. Prema najnovijim podatcima, Africi je potreban milijun nastavnika od osnovnih škola do fakulteta.
Katolička Crkva u Africi vodi šezdeset sedam tisuća osamsto četrdeset osam predškolskih ustanova sa šest milijuna tristo osamdeset troje djece; devedeset tri tisuće tristo petnaest osnovnih škola sa trideset milijuna petsto dvadeset tisuća dvjesto trideset osam učenika; četrdeset dvije tisuće dvjesto trideset četiri srednje škole sa sedamnaest milijuna sedamsto pedeset osam tisuća i četiristo peta učenika. Osim toga, Crkva slijedi milijun devetsto šezdeset osam tisuća i osamsto dvadeset osam mladih u višim školama te tri milijuna osamdeset osam tisuća dvjesto osam sveučilištaraca, dok učenika u katoličkim srednjim školama ima šezdeset osam tisuća sedamsto osamdeset dva, a na katoličkim sveučilištima osamdeset osam tisuća osamsto dvadeset dva sveučilištarca.
Možda su beznačajni navedeni brojevi, ali se u Africi ponavlja isto što i u Indiji i drugdje, također i u Europi, zahtjevi za pohađanje crkvenih škola uvelike nadmašuju stvarne mogućnosti, jer su pouzdanije za dobar odgoj. Isto se može reći za zdravstvo i potporu. Katolička se crkva u Africi skrbi za tisuću sto trideset sedam bolnica; pet tisuća tristo sedamdeset pet ambulanta; sto osamdeset četiri bolnice za gubave; sto osamdeset četiri kuće za starije osobe, kronične bolesnike i osobe s invaliditetom, tisuću dvjesto osamdeset pet sirotišta; dvije tisuće trideset sedam dječjih vrtića; tisuću šesto sedamdeset tri bračna savjetovališta; dvije tisuće osamsto osamdeset dva centra za zdravstveni odgoj; tisuću tristo šezdeset četiri druge ustanove za potporu siromašnima. I ovo su suhoparne brojke, ali su vrlo važne da se shvati važnost kršćanske prisutnosti u zdravstvu, te golemu uslužnu razliku između državnih i crkvenih bolnica.
U državnoj bolnici građanin plaća sve usluge, a obraća im se jedino onaj tko može platiti, dok u crkvenim bolnicama siromašni ne plaćaju usluge, drugi pak po želji ili prema mogućnosti – tvrdi otac Emanno Battisti koji je izgradio bolnicu u glavnome gradu Gvineje Bisao, i bio njezin dugogodišnji ravnatelj, dodajući da je prava razlika u tome što su liječnici, bolničari i bolničko osoblje vrlo motivirani u katoličkim bolnicama dok se to ne može reći za civilne bolnice jer je osoblje loše plaćeno, stoga naplaćuje usluge i lijekove.
Od devetsto sedamdeset dva milijuna afričkih stanovnika katolika ima gotovo 18 po sto, ali južno od Sahare ima ih 23 po sto, a svega kršćana više je od 40 po sto. Rast se kršćanski zajednica u mnogočemu pozitivno odrazio na političku i gospodarsku razinu. U mnogim afričkim državama političari su se obraćali Crkvi za potporu i pozivali su crkvene stručnjake da im pomognu pri izradi državnoga ustava, bilo je to u Beninu, Kongu-Kinshasi, Togu i Gabonu.
U drugim su pak državama sami biskupi predvodili mirovne pregovore, poput Mozambika, Madagaskara, Angole i Liberije, u nekima je pak opiranje Crkve ne demokratskim režimima pospješilo njihovo okončavanje, primjerice u Južnoj Africi, Burundiju, Burkini Faso, Zambiji, Kongu, Ekvatorskoj Gvineji, Gvineji Bisao, Angoli, Mozambiku i danas u Zimbabweu s diktatorom Mugabeom. Kršćanske su se zajednice (katoličke i protestantske) u Africi potvrdile kao subjekti koji prihvaćaju i očituju, u državama lišenim javnoga mnijenja i društvenih organizacija, vapaj raznih naroda za demokracijom, mirom, socijalnom pravdom i gospodarskim razvojem.
Na dvije biskupske sinode za Afriku (1994. i 2009.) osim crkvenih problema raspravljalo se o razvoju Afrike: o miru u pravednosti, demokraciji, poštivanju ljudskih prava, odgoju i krizi odgoja u Africi, o utjecaju vjere na život kršćana: ima se odgajati za zreo kršćanski život kako bi se moglo sučeljavati s teškoćama društvenoga, političkog, gospodarskog i kulturnoga života – istaknuto je u poruci posljednje Biskupske sinode za Afriku.
Zašto su vrlo važne spomenute odluke? Biskupi su uvjereni da se razvoj afričkih naroda može postići odgajanjem zrelih kršćana. Život prema evanđelju potiče razvoj jer potiče ljude da odbace posljedice istočnoga grijeha, među prvima sebičnost; da se učvršćuje smisao zajedničkog života, odnosno opće dobro, da altruizam i ljubav prema bližnjem nadvladaju egoizam; potiče miroljubiv suživot odvraćanjem od nasilja. Očito je da mnogi kršćani, premda su kršteni, ne žive po evanđelju i da se opiru djelovanju milosti Božje. Djelovanje je Božje riječi snažnije i učinkovitije u općoj kulturi nekog naroda negoli u pojedinom kršćaninu jer je uvijek slobodan slijediti svoju volju, dakle i griješiti. Papa je Ivan XXIII. govorio da politiku ima voditi „središnjost ljudske osobe“ a ne ideologija ili strančarenje.
Kršćanstvo odgaja za ljubav prema bližnjemu i općem dobru, za praštanje a ne osvećivanje, za kulturu utemeljenu na poštivanju svakog čovjeka, za jednakost i bratstvo svih ljudi. Opreka kršćanskoj poruci također proizlazi i iz tradicionalne afričke kulture utemeljene na drugim načelima. Katolička crkva ne želi uništiti afričke kulturne i vjerske tradicije nego ih želi prožeti evanđeoskim duhom. Misionari su uvijek poticali opismenjivanje, čuvanje afričkih kultura, umjetnosti i mudroslovnog blaga. Danas su pak inkulturacija vjere u narodne tradicije, počevši od II. vatikanskog sabora, te dijalog s drugim religijama glavne brige svih katoličkih misionara.