Probudi, Gospodine, silu svoju, i dođi!, tom se molitvom, koja je vjerojatno nastala
u vrijeme raspada Rimskog carstva, a koju su onodobni kršćani molili, obratio Sveti
Otac kardinalima i cijeloj rimskoj kurji s kojima je prema ustaljenoj tradiciji prije
podne čestitao božićne blagdane. I danas s pravom možemo izricati istu molitvu. Svijet
muči dojam da se moralni konsenzus rasplinjuje, te bez njega ne mogu opstati niti
djelovati ni pravne ni političke strukture, stoga izgleda da su osuđene na propast
snage koje štite taj konsenzus– ustvrdio je Benedikt XVI. pojašnjavajući da molitva
podsjeća na poziv apostola koji su budili Gospodina dok je spavao u barci kojoj je
prijetila velika oluja. Kada je njegova moćna riječ stišala oluju, on ukori apostole,
htjede im reći: u vama je vjera zaspala. To isto želi reći nama. I u nama vjera često
spava. Molimo Gospodina da nas trgne iz sna umorne vjere, da vjeri ponovno vrati snagu
da premješta brda – to jest da u svijet uvede pravi red – rekao je Benedikt XVI. Osvrćući
se na glavna zbivanja protekle godine, rekao je da mu je u velikim tjeskobama, kakvima
smo bili izloženi, uvijek ta adventska molitva dolazila na um. S velikom smo radošću
započeli svećeničku godinu, zaključili smo je također velikom hvalom, premda se nije
odvijala prema našim očekivanjima. U svećenicima i laicima obnovljena je svijest o
dragocjenosti katoličkog svećeništva. Ponovno smo postali svjesni kako je lijepo da
su ljudska bića ovlaštena u Božje ime praštati i tako mijenjati svijet, izgovarati
riječi pretvorbe, po kojoj Gospodin k sebi privlači svijet i preobražava ga, da ljudi
po Gospodinovoj snazi mogu biti uz one koji pate, biti svima na raspolaganju. Što
više bili smo preneraženi jer su upravo u svećeničkoj godini izišla na vidjelo zlostavljanja
maloljetnika od strane nekih posvećenih osoba, koje su duboko ranile djecu i oštetile
ih za cijeli život – kazao je Benedikt XVI. Svjesni smo posebne težine počinjenog
grijeha i svoje odgovornosti, ali ne možemo prešutjeti kontekst našega doba u kojem
su počinjeni. Postoji tržište pedofilske pornografije, koje društvo sve više smatra
normalnim. Psihološko razaranje djece, koju se smatra potrošnim materijalom, zastrašujući
je znak vremena. Od biskupa slušam da spolni turizam prijeti čitavom mladom naraštaju
i uništava slobodu i dostojanstvo ljudske osobe. U tom kontekstu također valja promatrati
problem droge, koja zahvaća cijeli svijet, ona je rječiti dokaz diktature novca koji
izopačuje čovjeka. Nijedan užitak ne zadovoljava, pretjerivanje u zavodljivoj opojnosti
biva nasiljem koje uništava čitave regije, a sve zbog pogrješnog shvaćanja slobode
koja je u velikoj opasnosti i na kraju biva uništena – istaknuo je Sveti Otac. Da
se opremo tim snagama, valja se zagledati u njihove ideološke temelje. Šezdesetih
godina prošloga stoljeća pedofilija se smatrala normalnom, jer se pogrješno shvaćala
etika. Tvrdilo se – čak u okviru katoličke teologije – da nema objektivnog dobra ni
zla, da postoji samo bolje ili lošije, da sve ovisi o okolnostima i izmišljenoj svrsi.
Prema tome, sve bi moglo biti dobro i loše. Izračunavanje okolnosti zamijenilo je
moral, kojega više nije bilo. Danas su pak vrlo vidljivi učinci te teorije. Protiv
njih se dignuo papa Ivan Pavao II. u enciklici Veritatis splendor 1993. godine; proročkom
je snagom ustvrdio da su bitni i trajni temelji moralnog djelovanja u tradicionalnoj
katoličkoj etici. Taj dokument valja ponovno staviti u središte oblikovanja savjesti.
Naša je dužnost i odgovornost ponovno učiniti da ljudi čuju i shvate mjerila istinske
ljudskosti, u kontekstu skrbi za čovjeka – kazao je Benedikt XVI. Papa se također
osvrnuo na Posebnu biskupsku sinodu za Bliski istok, koja je započela na Malti uručivanjem
priručnog sinodskog dokumenta pristiglim biskupima s Bliskog istoka. Rekao je kako
se vidjelo, premda nema punoga jedinstva među crkvama, da osnovni oblik drevne Crkve
duboko veže jedne uz druge, poput sakramentalne službe biskupa, čitanja Svetoga pisma
prema pravilu vjere, njegova shvaćanja u mnogolikom jedinstvu usredotočenom na Krista,
koje se razvilo po nadahnuću Božjem, te vjere u središnjost Euharistije u životu Crkve.
Mogli smo vidjeti bogatu kršćansku kulturu na Bliskome istoku ali i podijeljenu zemlju.
Vidjele su se povijesne pogrješke i duboke rane, ali i želja za mirom i zajedništvom
kakvi su nekad bili. Svi su svjesni činjenice da u nasilju nije napredak, dapače da
je ono dovelo da sadašnjega stanja na Bliskome istoku. Jedinstvo se može ponovo steći
samo ustupcima i uzajamnim razumijevanjem, a osnovna je zadaća pastorala da pripremi
narod za prihvaćanje mira – ustvrdio je Benedikt XVI. Osvrćući se na apostolsko
putovanje u Ujedinjeno kraljevstvo, Papa je spomenuo susret u Westminster Hollu, rekavši
kako su svi svjesni svoje odgovornosti u ovome povijesnom trenutku, svima je jasno
da i Crkva ima pridonijeti javnoj raspravi u društvu. Govoreći pak o proglašenju blaženim
kardinala Newmana, rekao je kako imamo učiti od tri Newmanova obraćenja: obraćenje
na vjeru u živoga Boga, a prije toga je mislio, kao i većina njegovih i naših suvremenika
da nije sigurna Božja opstojnost, da Bog nema bitan utjecaj u ljudskome životu, te
da je stvarno samo ono što je opipljivo, što se može mjeriti. Obraćenjem je priznao
da su Bog i duša prava stvarnost, mnogo su stvarniji od opipljivih stvarnosti. Što
mu se do tada činilo nestvarnim i sporednim postalo je stvarnim i odlučnim u životu.
I nama je potrebno takvo obraćenje, tek smo tada na pravom putu – kazao je Papa. Govoreći
pak o Newmanovu shvaćanju savjesti, njegovu misaonom pokretaču, rekao je da u današnjem
svijetu prevladava mišljenje da su moral i vjera apstraktni pojmovi, jer je sve smješteno
u okvire objektivnog i subjektivnog. Čovjek je dakle jedina mjera, a vjera i moral
su subjektivne stvarnosti jer za njih ne vrijede objektivna mjerila, te da samo čovjek
o tome ima odlučivati. Newman sasvim drugačije shvaća savjest, za njega je savjest
čovjekova sposobnost otkriti istinu i obveza da je slijedi – rekao je Benedikt XVI.
ističući da je njegovo treće obraćenje, odnosno obraćenje na katoličku vjeru, zahtijevalo
da se odrekne svega što mu je bilo najdraže: imanja i zanimanja, akademskog naslova,
obiteljskih veza i mnogih prijatelja. Poslušnost istini to je od njega zahtijevala,
savjest mu je nalagala da učini taj korak, iako se njegova riječ u ondašnjim okvirima
katoličke teologije nije mogla probiti – rekao je Papa. On je 1863. godine zapisao:
Kao protestantu, moja mi vjera izgleda bijedna, ali ne i moj život. A sada, kao katoliku,
život mi izgleda bijedan, nali ne i vjera. U poniznosti je i tmini poslušnosti morao
čekati da njegova poruka bude shvaćena i rabljena. Da bi istaknuli istovjetnost između
njegova poimanja savjesti i njezina modernog subjektivnog shvaćanja mnogi se utječu
njegovoj poznatoj izreci da bi prije nazdravio savjesti tek potom papi. Sveti je Otac
pojasnio da u toj tvrdnji savjest ne znači obvezatnost subjektivnog nahođenja, nego
izražava dohvatljivost istine i obvezujuću snagu da je se slijedi, u tome je njezin
primat. Najprije nazdravi savjesti a tek potom Papi jer on mora zahtijevati poslušnost
istini – pojasnio je Benedikt XVI. to što je mislio blaženi Newman. Probudi, Gospodine,
moć svoju, i dođi! Ako dobro otvorimo oči promatrajući godinu na isteku vidjet ćemo
da su moć i Božja dobrota mnogostruko nazočni u našem životu. Svi dakle imamo na čemu
zahvaljivati. Zahvaljujući Gospodinu, zahvaljujem i svima vama i vašim suradnicima.
Neka nas Bog obdari svetim Božićem, a neka nas njegova dobrota prati u sljedećoj godini.
Te želje povjeravam Presvetoj Djevici, Otkupiteljevoj majci, a svima vama i velikoj
obitelji Rimske kurije udjeljujem apostolski blagoslov. Svima sretan Božić! – zaključio
je Benedikt XVI. Svetome je Ocu Božićne čestitke uputio dekan kardinalskoga
zbora Angelo Sodano. U svojem je govoru spomenuo Papino djetinjstvo za vrijeme rata
i mise zornice koje su budile nadu. Kardinal Sodano podsjetio je također i na neka
putovanja Svetoga Oca, osobito u Veliku Britaniju, te njegovu brigu za siromašne,
bolesne i progonjene, osobito one na Hitiju i u Iraku.