Poslušaj našu molitvu i blagoslovi one koji će posjećivati ovu Apostolsku biblioteku
da bi njegovali znanost i umjetnost. Učini da kao čestiti istražitelji istinitoga,
prosvijetljeni mudrošću tvoje Riječi, svoje napore usmjere na izgradnju ljudskijega
svijeta – molitva je koju je Sveti Otac upravio Bogu posjetivši 18. prosinca obnovljenu
Vatikansku apostolsku biblioteku. Obilazeći niz dvorana, od one u kojoj se mogu
pregledati tiskana djela, do one u kojoj se nalaze rukopisi, Sveti je Otac mogao vidjeti
novi estetski izgled papinske biblioteke, kao i različite vrlo dragocjene primjerke,
među kojima i jednu inkunabulu, odnosno knjigu tiskanu pomičnim slovima iz Gutenbergova
doba, dvije vrlo stare kovanice, rukopise i arhivske dokumente. U pozdravu Svetomu
Ocu, dopročelnik Biblioteke Ambrogio Piazzoni, između ostaloga je istaknuo da ne treba
zaboraviti da uloga Biblioteke nije samo vjerskog obilježja. Sve ono što čuvamo, počevši
od rukopisa, ali i vrlo starih, te suvremenih knjiga koje posjedujemo, svjedočanstvo
su opće ljudske kulture, a ne samo kršćanske vjere. Stoga je njezina uloga još veća,
u toj otvorenosti za svu ljudsku spoznaju: prošlu, sadašnju, a nadamo se i onu buduću
– istaknuo je dopročelnik. Podsjetimo da Vatikanska biblioteka obuhvaća baštinu
od oko 180.000 rukopisnih, i 1.600.000 tiskanih knjiga, 300.000 kovanica i medalja,
150.000 grafika, crteža i kalupa, te više od 150.000 fotografija. Počeci Biblioteke
potječu iz IV. stoljeća, kada nalazimo prve tragove o nazočnosti, u Rimu, arhiva Crkve,
dok se koncem VIII. stoljeća prvi put govori o „knjižničaru“. Povijesna zbivanja u
Srednjem vijeku i preseljenje papinskoga sjedišta u Avignon prouzročili su velike
gubitke baštini do tada prikupljenih tekstova. Tako se početak istinske povijesti,
koju je moguće rekonstruirati i odrediti joj vrijeme, postavlja na polovicu XV. stoljeća.
Papa Nikola V. je, naime, odlučio da se latinski, grčki i hebrejski kodeksi, čiji
se broj tijekom njegova papinstva povećao s 350 na oko 1200, koliko ih je bilo u trenutku
njegova preminuća, otvore i daju istraživačima na čitanje. U vrijeme Nikole V. biblioteka
je imala samo jednu dvoranu, a prvi je put proširena u vrijeme papinstva Siksta IV.,
između 1471. i 1484. godine. Biblioteka je tada dobila četiri dvorane, za konzultaciju,
čitanje, i vanjsko posuđivanje, čiji registar postoji i danas. U XVI. se stoljeću
Biblioteka nastavila razvijati, posebno u vrijeme papinstva Leona X., dok se s Grgurom
XIII. počela odvajati arhivska građa, koja je pak za Pavla V. stavljena u djelokrug
odvojene ustanove, sadašnjeg Vatikanskog tajnog arhiva. Koncem XVI. stoljeća, kada
postojeća biblioteka više nije mogla obuhvatiti sve veću količinu materijala, Siksto
V., papa hrvatskoga podrijetla, odlučio je izgraditi novu biblioteku, za što je zadužio
arhitekta Domenica Fontanu. Tako je izgrađena zgrada u kojoj se i danas nalazi Vatikanska
biblioteka. Od XVII. se stoljeća materijal počeo prikupljati i od drugih biblioteka,
kolekcija i muzeja, koji se potom povjeravao Vatikanskim muzejima. S Leonom XIII.,
na prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće, biblioteka je otvorena većem broju istražitelja
i povjesničara, otvorena je dvorana za pregled tiskanih knjiga, a potom je ustanovljen
i laboratorij za restauraciju. Godine 1985. elektronska je katalogizacija potpuno
zamijenila onu u papirnom obliku.