Uz liturgijska čitanja 3. nedjelje došašća razmišlja pater Mijo Nikić

Trećom nedjeljom došašća još više smo se približili radosnom slavlju rođenja našega Spasitelja Isusa Krista. Prorok Izaija nas ohrabruje da učvrstimo koljena klecava i da kažemo preplašenim srcima: «Budite jaki, ne bojte se: evo Boga vašega!» On sam dolazi da nas spasi, da nam donese radost i veselje. Evanđelje je radosna vijest. Bog sam nam govori: ne bojte se, ja sam s vama. Kad smo u nekoj nevolji i muci, kako je onda lijepo i utješno čuti od prijatelja i ljudi koji nas vole: ne boj se, ja sam s tobom, pomoći ću ti, sve će to dobro završiti. A kad nam te riječi kaže sam Bog, onda se čovjek ne treba tjeskobno brinuti ni zašto. Bog je jači od svega. On je svemoguć. Njemu ništa nije nemoguće. Prijatelji nas mogu tješiti i željeti nam dobro, ali su često i oni nemoćni. Međutim, Bog u kojeg mi vjerujemo može sve, a što je još važnije, to je Bog koji nas neizmjerno voli, koji nas je stvorio za puninu života, za ljubav koja nikada proći neće. Kako se uklanja strah iz našeg života? Vjerom! Vjera i strah se nalaze u dinamičkom ekvilibriju. To znači što je veća vjera, manji je strah i obratno, što je manja vjera, veći je strah. Prema tome, suprotnost vjeri nije toliko nevjera, nego strah. Čovjek koji nema vjere, on olako postaje žrtva raznih strahova i tjeskoba.
Advent ili došašće je vrijeme radosnog iščekivanja Onoga koji ima doći, kojeg je sam Bog poslao. Prorok Izaija kaže: Evo Boga vašega, on sam hita, žuri se da nas spasi. Naša je sreća u tome što je Bogu više stalo do našeg spasenja nego li nama samima. Sada je čas da se i mi trgnemo iz svoje lijenosti i mlakosti, pa da se i mi požurimo u susret Bogu koji dolazi.
U današnjem evanđelju čujemo kako je Ivan Krstitelj iz zatvora u kojem se nalazio poslao svoje učenike Isusu da ga upitaju je li on onaj koji ima doći ili drugoga da čekaju. Isus je odgovorio Ivanu svojim djelima: slijepi progledaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju. Takva djela može učiniti samo Onaj koji od Boga dolazi. Ivan je to shvatio i prihvatio. Na nama je da dopustimo Isusu da ista djela čini i danas u nama. I danas je puno slijepih koji trebaju progledati, hromih koji trebaju prohodati i gluhih koji trebaju čuti. Teško je biti slijep u doslovnom smislu. Međutim, to još nije tragično. Poznajem ljude koji su slijepi, ali vide nekim drugim očima daleko bolje i dalje od nas koji nismo slijepi. Važno je vidjeti bit stvari, vidjeti i otkriti put koji vodi u život vječni. Isus je svjetlo svijeta. On prosvjetljuje svakog čovjeka, kaže sv. Ivan u svome evanđelju. Samo Isus ima moć uskrsnuti čovjeka na život, izbaviti ga iz smrti i uvesti u puninu života vječnoga. Isus nam otvara skrivene oči da otkrijemo smisao svoga života, da prepoznamo Isusa kao Onoga koga Bog šalje da nas spasi.
Ivanovo pitanje Isusu: «Jesi li ti onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo», aktualno je i za nas danas. Naime, i prije i poslije Isusova rođenja bilo je raznih proroka, stvarnih i umišljenih velikana koji su svijetu nudili sreću. I danas je mnogo ideologija koje žele zagospodariti čitavim čovjekom, a ne mogu mu dati ono što mu je najpotrebnije. Novokomponirane religije nude nam mir, ali ne mogu darovati život, obećavaju ozdravljenje tijela, ali ne i duše. Obećavaju novi život, ali ne mogu dati novo rođenje bez kojeg nema novog života. Samo Onaj koji je put, istina i život ima pravo zagospodariti čitavim našim bićem jer samo On može dati ono što je obećao, a to je život vječni, puninu ljubavi i radosti u svome kraljevstvu koje nema kraja. Amen.