Nastavak prve adventske propovijedi oca Cantalamesse

Nastavljamo s prvom adventskom propovijedi patra Raniera Cantalamesse, papinskog propovjednika. Temeljem mnogih spoznaja i nedoumica, propovjednik počinje s pitanjem: Je li čovjek za svijet, ili je svijet za čovjeka? Mnogi naime scijentisti uronjeni u poznavanje svemirskoga beskraja otkrivaju čovjeka kao nešto slučajno i beznačajno. Kao da je to Pascal predvidio te tvrdi: Čovjek je doista trska, najlomljivija u prirodi, ali trska koja misli. Nije potrebno naoružati svemir da bi se uništilo čovjeka; dovoljan je vjetar ili čak kap vode da se ubije. No kad bi ga i svemir zdrobio, čovjek bi ipak uvijek bio plemenitiji i uzvišeniji od onoga što ga ubija, jer zna da umire i svjestan je snage koja ga nadilazi, dok svemir ne zna ništa. Scijentisti pak i sam događaj Isusa Krista smatraju sporadičnim i slučajnim unutar svemira, pa odatle onda i neke čudne pojave da je priroda važnija od čovjeka i da se često iskazuje više pažnje i pozornosti životinjama nego čovjeku.
Pod nekim se vidicima scijentistički pogled vraća u pogansko i predkršćansko razdoblje gdje je vrijedilo Bog – svijet – čovjek, dok je u kršćanstvu to drukčije: Bog – čovjek – svijet. A to znači da je svijet za čovjeka a ne obratno. Sve je nama podređeno, zapravo zato da nam posluži. To je posve u skladu s knjigom postanka: na svoju sliku stvori Bog čovjeka, ili pak s Psalmom 8: ti ga učini malo manjim od Boga, njemu pod noge sve podloži.
Sve je to odraz i otkrivanje Trojstvenoga Boga po Kristu. Čovjek naime stvoren na sliku Božju, dionik je nutarnje Božje biti, a to znači odnosa ljubavi Oca, Sina i Duha Svetoga. Samo je čovjek kao osoba sposoban za osobne odnose s Bogom. To znači da je čovjek tek kao razumno biće u odnosu s Bogom, pa po tome sposoban stvarati odnose među ljudima i sa svijetom.
Snaga istine. Dionizije Areopagit izrekao je veliku istinu: Ne bi valjalo pobijati mišljenja drugih niti pisati protiv nekog mišljenja ili vjere koja se ne čini dobrom. Valja pisati samo u prilog istini a ne protiv drugih. Ne ćemo to apsolutizirati, ali je važno u evangelizaciji, osobito kad su pred nama prepreke scijentizma, sekularizma i racionalizma. Protiv njih je naime djelotvornije od polemike smireno iznošenje kršćanskoga shvaćanja koje je povezano sa snažnim uvjerenjem kako i sv. Petar napominje: blago i s poštovanjem.
A čovjekovo najuzvišenije dostojanstvo i poziv, prema kršćanskom viđenju, kristalizirani su u nauku o čovjekovu pobožanstvenjenju. Tu je vrijedno uočiti razliku između istočnih i zapadnih crkvenih otaca. Dok sukladno sa zapadnim ocima od Augustina dalje možemo pojednostavljeno reći, da je Krist došao razoriti grijeh, istočni oci naglašavaju da je došao čovjeku dati Božju sliku, Duha Svetoga i božanski život. Tako se ta dva svijeta lijepo spajaju u božićnoj službi čitanja u brevijaru kad se spominjemo sv. Lava Velikoga i njegovih riječi: Prisjeti se, kršćanine, svojega dostojanstva i dioništva na Božjoj naravi te se nemoj vraćati prijašnjem nedostojnom ponašanju. Prisjeti se tko je tvoja Glava i čijega si Tijela ud. Imamo stoga mnogo toga naučiti i od istočne tradicije jednako kao što i mi možemo njima pružiti od svojih bogatstava.
Možemo shvatiti stoga otajstvo Božića prema riječima sv. Atanazija: Riječ je postala čovjekom, da bismo se mi mogli pobožanstveniti. Po Kristu Božja se slika u čovjeku obnavlja i on ga uzdiže nad sve stvoreno, pogotovu zbog udjela u božanskom životu po Kristu. Napokon se shvaćaju i riječi Ivanova prologa Evanđelju: Sve je po njemu stvoreno i za njega a bez njega nije ništa stvoreno…
Važno je to imati na umu budući da smo bombardirani stalnim ponavljanjem da se svijet sam po sebi tumači bez stvoritelja ili da smo plod slučaja ili nužnosti. Ratzinger u svojoj knjizi Uvod u kršćanstvo, među ostalim piše: S drugim smo člankom vjerovanja pred pravim skandalom kršćanstva. Ono počiva na ispovijesti da je čovjek Isus, osuđen oko 30. godine u Palestini, Krist, Božji pomazanik, izabranik pa čak Sin samoga Boga, a to znači odlučujuće središte svekolike ljudske povijesti. Držati se toga čovjeka Isusa moguće je i unatoč svemu, te je istodobno i oslobađajuće i radosno. Ne našim silama, nego po neprocjenjivu daru vjere što smo ga primili i za koji beskrajno zahvaljujemo Bogu.