2010-12-01 18:10:00

Odnos između vjere i znanosti


Bog i čovjek. Dok smo govorili o tome da se Boga kao stvoritelja može prepoznati po njegovim djelima, kako nas uče i Psalmi i kako piše sv. Pavao u poslanici Rimljanima, što onda preuzima i Prvi vatikanski sabor, mogli bismo se kratko zadržati na još nekim stvarima, pogotovu sada kad idemo ususret Božiću. Primjerice za Pascala Bog nije Bog filozofa i mudraca, nego Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev. Stoga Pascal razlikuje te dvije sfere razuma i vjere. Vjera je prvotno dar Božji, a ne dar ljudskoga promišljanja i doumljivanja. Prava naime vjera poznaje našu narav u njezinoj veličini, ali i u bijedi. Stoga jedino kršćanstvo to ima, jer zna za iskvarenost naše naravi i otkupiteljsko djelo Isusa Krista. U Kristu otkrivamo Boga, ali pred Kristom ne skrivamo svoju bijedu. Čovjek stoga nije tvorac smisla, nego je prosjak smisla. Stoga je dobro da se doživimo umornima i opterećenima i da bismo nakon traženja pružili ruke Osloboditelju.
O postojanju ili ne-postojanju Boga razum samo može šutjeti, a ipak razum može pokazati da izabrati Boga nije nikakva ludost. S tim u vezi Pascal također zahtijeva objavu za ispravno etičko i moralno djelovanje. Bez vjere, kaže, čovjek ne može spoznati ni istinu ni pravednost. Neki kažu da Pascal ima malo povjerenja u razum, do drugi vele da Pascal zapravo upozorava na moguće zloporabe razuma. I o tome smo već nešto rekli.
I kad sadašnji Papa u svojoj knjizi o Isusu Kristu piše o povijesnom Isusu, onda to znači svoju vjeru temelji na knjizi naroda Božjega koju valja čitati u njezinoj cjelovitosti, vođeni vjerom u njezinu tumačenju na racionalnoj i historijskoj podlozi, što je sukladno odnosu između vjere i razuma, veli Papa u svojoj najnovijoj knjizi razgovora s novinarom 'Svjetlo svijeta'. Pravi Isus Krist jest onaj iz Evanđelja koji je i nositelj predaje u zajednici vjernika u Crkvi, a ne Isus iskonstruiranih pretpostavki koje vode u apsurd.
Poslužimo se još svjedočanstvom Johna Watersa, poznatoga televizijskoga irskog voditelja koji je prošao sve moguće od odricanja vjere do njezina ponovnoga prihvaćanja. Razočarao se u revolucionarima 68., u trci za proizvodnjom i imanjem suvremenoga društva i čežnji za srećom hedonista u drogi, seksu i alkoholu, pa veli: Svi ti zanesenjaci za srećom, svi ti različiti kulturni i intelektualni naprednjaci podliježu napasti da skinu Boga s prijestolja i da oni onda tamo sjednu. Kad je napokon ostavio alkohol u doslovnom smislu i u prenesnom, kad je ostavio svu varljivu opojenost svim i svačim, počeo je put obraćenja i ovako ga iznenađujuće opisuje: Iskustvo me uči da do Boga možemo doprijeti ne vjerujući u njega. Možemo ga naći samo kad ga odbacimo te pošto smo shrvani, dođemo k sebi te u beznadnoj nadi priznamo da smo pogriješili. Stoga i svu ovu pesimističnost našeg vremena Waters jednostavno naziva vapajem za onom puninom i smislom koje samo Bog može dati.
Nije li to već poticaj nama sretnicima, vjernicima, obdarenima vjerom, da ne zdvajamo ni nad ovim svijetom u koji upravo i ovoga Božića Bog želi doći?







All the contents on this site are copyrighted ©.