Odnos između vjere i znanosti (V.)

Povijesne znanosti kao i arheologija i književnost vole se baviti, kako smo prošli put spomenuli, starom grčkom mitologijom. Etnologija pak proučava narode s njihovim običajima i vjerovanjima. Kad se primjerice hladne glave to proučava, postaje i vrlo zanimljivo uočiti, među inim stvarima, i ovo: Ljudi su se, naime, uvijek mučili s pitanjem odakle zlo u svijetu. Da bi si na to odgovorili, pokušali su svoja zla projicirati u nebesa, među bogove i boginje te ih opisivati jednako zavidnima i zlobnima kao što smo mi. Na temelju te svoje projekcije potom ljudi zaključuju: Ako su bogovi takvi, zašto onda ne bismo i mi mogli takvi biti. Time na neki način sebi daju dva odgovora. Prvo da je zlo zapravo od bogova, a drugo, da ljudi nisu za to odgovorni. Danas je nama to smiješno, ali ipak se ponašamo slično, samo što mjesto u nebesa, gledamo u podsvijest, pa se lako izgovaramo: to nije ništa, to je samo moja uvjetovanost baštinjena od roditelja, odgoja ili nečeg sličnog čega je bilo u izobilju ili je pak nedostajalo.
K čemu zapravo vodi i znanstveni materijalizam i proučavanje mitologije i proučavanje podsvijesti, ako to gledamo s vidika naše ljudske i vjerničke odgovornosti za sebe i svoje ponašanje? Ne želimo nijekati doprinos ni jedne znanosti, ali znanost kao takva rješava samo neko naše tehničko snalaženje u životu. Ono što se tiče osobnosti svakog ljudskog bića može se usklađivati samo u osobnom odnosu prema osobi Onoga koji je dao i znanstvenika i filozofa i vjernika, kako smo govorili u prvom našem prilogu. Moglo bi se, naime, vrlo lako nekome tko se čudi velikom znanstveniku da je još i vjernik postaviti jednako tako začuđujuća tvrdnja: Ja bih se čudio da upravo znanstvenik nije vjernik.
S tim je u vezi i jedna zgoda nakon drugoga svjetskog rata. Časni brat na Fratrovcu čuvao krave i molio krunicu. Prođe skupina nadobudne skojevske napredne omladine i vidjevši krunicu začuđeno pitaju: A vi još uvijek vjerujete? Časni brat odgovori: Ja vjerujem, ali ove ne – i pokaže na krave. Napokon mnogo je toga znanošću unaprijeđeno, ali je znanošću i zamršeno. Primjerice, atomska energija koja može vrlo mnogo koristiti, ali i beskrajno mnogo naštetiti. Mnoga se pamet upotrijebi u proizvodnju što savršenijeg oružja, a ono je očito protiv života. Tako se mnogi dive i dostignućima u medicini, ali onda ne znaju stati i pitati se: smijemo li zapravo mi sve što možemo. Na to ne odgovara znanost, nego vjera tj. povjerenje u Onoga koji nam je s beskrajnim povjerenjem darovao razum da bismo svoj život uskladili s njegovom ljubavlju. Upravo to i znače one riječi s početka Biblije: Blagoslovi ih Bog i reče: Rastite i množite se i napunite zemlju i podvrgnite je sebi. Znajući za to ili ne znajući, čovjek to ispunjava na različite načine. Ali se čovjek znade i malo previše zadiviti onome što je dobio na dar pa si odmah umišlja da sve smije i da sve može, što običnim rječnikom kažemo da se čovjek igra Boga, a samo je čovjek.