Uz liturgijska čitanja svetkovine Krista Kralja razmišlja otac Anto Lozuk

Kraljevi su danas preživjeli, predstavljaju možda samo muzejsku vrijednost. No, mašta današnjeg čovjeka još uvijek se bavi njima. Priče o kraljevima, prinčevima i princezama nekako dobro dođu za razbijanje dosadnog demokratskog sivila naše svagdašnjice. Ljudi su pronašli i nove oblike kraljevanja. Postoje, npr. kraljevi naftne, automobilske, kompjutorske industrije; na području zabave slavimo kraljicu popa, kraljice ljepote, kralja rocka itd. Ipak riječ „kralj“ ili „kraljica“ ne bude u ljudima danas nikakvo poštovanje. Kad ih izvučemo iz svijeta mašte te promatramo u stvarnosti, kraljevi i kraljice postaju objekti prema kojima su usmjereni uglavnom negativni osjećaji – zavist, prezir ili čak mržnja – mnogo rjeđe poštovanje i ljubav. Zašto onda danas slavimo Gospodina pod naslovom „Krist Kralj“?
Odgovor nam daje način na koji je on danas u Evanđelju predstavljen kao Kralj: uzdignut na križ, okružen narodom, vojnicima, dostojanstvenicima i – dvojicom razbojnika. Narod ga nijemo promatra; dostojanstvenici, vojnici i jedan od razbojnika rugaju mu se, a tek jedan jedini čovjek – razbojnik – iskazuje mu poštovanje i ljubav. U ovom kontekstu čak tri puta uz Isusovu osobu vezana je titula „Kralj“. Iznad njegove trnjem okrunjene glave stoji natpis: OVO JE ŽIDOVSKI KRALJ. Vojnici ga s porugom pozivaju: „Ako si zaista KRALJ, spasi sam sebe!“ Na koncu mu se dobri razbojnik obraća s molbom: „Sjeti me se kada dođeš u KRALJEVSTVO svoje!“
Za Pilata, vojnike, židovske glavare i za mnoge iz naroda ovaj Kralj na križu i njegovo kraljevstvo predstavlja apsurd. Zato mu se rugaju i nastoje ga ukloniti s lica zemlje. Za dobrog razbojnika raspeti Kralj i njegovo kraljevstvo jesu stvarnost pred kojom će se uskoro maknuti sve druge stvarnosti ove zemlje. On je možda već prije na neki način u sebi nosio klicu vjere. No, stvari je sagledao jasno tek sada, kada je zajedno s Mesijom bio uzdignut na križ. Križ je mjesto s kojega se stvarnost vidi najbolje i najjasnije. Dobrom razbojniku i nama svima Bog upravo tu, na Golgoti, objavljuje pravi poredak vrijednosti i istinu o pravoj veličini. Kralj prema Božjim kriterijima nije ni moćnik ni nasilnik, nego Jaganjac i Patnik. Kada su ljudi osudili i razapeli Isusa, Jedinorođenoga Božjega Sina, Bog je osudio i razapeo ljudsku veličinu i ljudsko kraljevsko dostojanstvo.
Dobri razbojnik postaje tako za sva vremena gotovo nedokučiv primjer vjere i pouzdanja, znak po kojemu će svi naraštaji moći prepoznati što znači biti razapet uz Krista i kolika nagrada slijedi nakon samo jednog pogleda vjere i nade što ga čovjek baci prema Križu Gospodinovu. Raskajani razbojnik postao je prvi član novoga Kraljevstva koje se rodilo na Golgoti.