Koncilska reforma Crkve

Nastavljamo promišljanje o II. vatikanskom saboru, čiji je cilj potaknuti čitanje saborskih dokumenta otkrivajući njihovu vjernost živoj tradiciji Crkve. Prošli smo utorak najavili rubriku o saborskim dokumentima, a danas govorimo o tome kako oni ocrtavaju crkvenu reformu.
Kada je Ivan XXIII. sazvao ekumenski sabor i potaknuo ga na glasovito „podanašnjenje“ vjere, u saborskim je ocima već „bila dozrela – kao što je rekao Joseph Ratzinger – čvrsta želja za novošću, napuštajući uhodane školske skice, riskirajući novu slobodu“. Zaživjela je nada i želja obnoviti Crkvu, reformirati je u smislu latinskog „Eccelsia semper reformanda“, to jest Crkva se trajno treba reformirati. A u čemu se sastoji ta reforma? Otac Yves Congar je 1950. godine objavio glasoviti tekst: „Prava i lažna reforma u Crkvi“. Ne donosi svaka reforma dobre plodove, nije dakle svaka promjena ili novina na dobrobit Crkve. Papa je Ivan XXIII., otvarajući Sabor, podsjetio kako je „ jedno bit drevnog nauka o pologu vjere, a drugo je pak govor o vjeri“. Njegove riječi upućuju na evanđeosku izreku „kućni domaćin iz svoje riznice vadi novo i staro“ (Mt 13,52).
Prava je reforma u Crkvi u otkrivanju ravnoteže između onoga što se može i trebalo bi se promijeniti i onoga što je nepromjenljivo; između novine i onoga što treba čuvati i nastaviti. Conagar je u svome tekstu o reformi u Crkvi, ponovno izdanom 1968. godine, napisao: „zahtijeva se da saborsko osuvremenjivanje potakne na posvemašnji evanđeoski radikalizam i na iznalaženje, u djelovanju Crkve, novoga načina života, novog govora o zauzimanju koji odgovara potrebama posvemašnjeg evanđeoskog služenja u svijetu. Eto dakle u čemu je reforma – a tako su je shvatili i saborski oci – radikalizacija vjere u služenju svijetu koji se mijenja. U nekim je crkvenim sredinama nažalost pogrješno shvaćena crkvena reforma, odnosno ograničila se na olakšanja i prilagodbe. Joseph Ratzinger je čak govorio o „razvodnjavanju vjere“. Stoga, ako se vratimo II. vatikanskom nastojeći shvatiti crkvenu reformu, bivamo uvjereni kako nije riječ o komotnosti ni o tome kako katoličanstvo učiniti lakšim, nego o radikalnijem življenju katoličke vjere.