Govoreći o znanosti, možda nekima nije odmah jasno da postoje različite vrste znanosti
i različite vrste znanstvenika. Postoje ljudi koji se bave životinjama različitih
vrsta te ih proučavaju. Postoje ljudi koji proučavaju čovjeka s biološkoga vidika.
Postoje ljudi koji proučavaju čovjeka sa psiholoških motrišta. Postoje ljudi koji
proučavaju zemljinu površinu, ali i zemljinu nutrinu. Postoje ljudi koji proučavaju
povijest ljudskoga roda, povijest naroda. Postoje oni koji proučavaju društvene odnose,
a postoje i oni koji proučavaju Sveto pismo. I tako bismo mogli nabrajati i doći do
stručnjaka koji se nazivaju astronomi, zoolozi, biolozi, sociolozi, povjesničari,
filozofi, psiholozi, sociolozi, teolozi itd. Upravo je danas u podne u dvorani
Tribine grada Zagreba bila predstavljena monografija o životu i radu Rozalije Božene
Mutić, vrhunske stručnjakinje u geologiji i mineralogiji o 95.oj. obljetnici njezina
života i rada. Zamislite, a ona je osim toga redovnica, časna sestra. Bilo bi zanimljivo
priupitati je kako to ona usklađuje znanost i vjeru, slično kao što bi se to moglo
pitati i Ruđera Boškovića. Neki su postali stručnjaci samo za jedno određeno
područje u jednoj znanosti. I što su više stručni, to više vide i mogućnosti, ali
i vlastitu ograničenost. Tu se susrećemo i s nekim pojavama. Dok se neki stručnjaci
bahate svojom stručnošću, mnogo ih je više koji unatoč stručnosti i upravo zbog nje,
više odišu skromnošću. Dobro naime znaju da je krhko znanje, kako veli pjesnik. Postoje
ljudi koji ponešto od znanosti čuju ili vide na televiziji ili gdje drugdje, pa im
je to opet prilika de se oni sami uzdižu kao pripadnici ljudske znalačke vrste i pozivaju
se na znanost opet kao na božanstvo kojemu se nema što prigovoriti. S takvim je ljudima
često vrlo teško razgovarati i pozivati ih i na, recimo pojednostavljeno, ono malo
pameti koju imaju i na ono malo logike kojom barataju. A zapravo, veli jedan stručnjak,
takvi se, pozivajući se na znanost, ponašaju kao svojevrsni vjernici. Postoje
primjerice stručnjaci za jezikoslovlje, ali ne znaju si, recimo, glačalo popraviti
itd. Evo kako smo upućeni jedni na druge da svatko svojim znanjem i vještinom pridonese
sveopćem boljitku ukupnosti nekog društva ili zajednice. A u toj zajednici također
postoje neke zakonitosti u međuodnosima koji kad zaškripe zahtijevaju opet stručnjake
da tu nešto poprave… U svemu vidimo i velike mogućnosti, ali se susrećemo i s velikim
ograničenostima. A sve ima služiti rastu ljudskosti na koji smo svi pozvani, ma gdje
bili. U svemu tome, ima li mjesta za Boga? Ima, ako ga želiš. Ako ga ne želiš, onda
ćeš opet od nečega što nije niti može biti Bog, stvarati božanstvo i tako si otežavati
svakodnevno snalaženje i življenje. Kako su sretni oni koji mogu reći Gospodin
mi je svjetlo i spasenje, Gospodin je svjetlo mojoj stazi… opet ma gdje god bio.
U biti stvaralačka mudrost i ljubav Božja, kako veli četvrta euharistijska molitva,
posvuda je nazočna a posebice u čovjeku. Čovjek pak svu stvarnost odgonetava da bi
je mogao razumjeti i vidimo iz iskustva, osobnoga i mnogih drugih koji istražuju,
da to jedva uspijeva. Čime se onda imamo hvaliti? A zašto se i ne bismo hvalili svim
mogućim napretkom. A ipak. Ostavimo za daljnja razmišljanja.