2010-11-10 18:00:22

Odnos između vjere i znanosti


Govoreći o znanosti, možda nekima nije odmah jasno da postoje različite vrste znanosti i različite vrste znanstvenika. Postoje ljudi koji se bave životinjama različitih vrsta te ih proučavaju. Postoje ljudi koji proučavaju čovjeka s biološkoga vidika. Postoje ljudi koji proučavaju čovjeka sa psiholoških motrišta. Postoje ljudi koji proučavaju zemljinu površinu, ali i zemljinu nutrinu. Postoje ljudi koji proučavaju povijest ljudskoga roda, povijest naroda. Postoje oni koji proučavaju društvene odnose, a postoje i oni koji proučavaju Sveto pismo. I tako bismo mogli nabrajati i doći do stručnjaka koji se nazivaju astronomi, zoolozi, biolozi, sociolozi, povjesničari, filozofi, psiholozi, sociolozi, teolozi itd.
Upravo je danas u podne u dvorani Tribine grada Zagreba bila predstavljena monografija o životu i radu Rozalije Božene Mutić, vrhunske stručnjakinje u geologiji i mineralogiji o 95.oj. obljetnici njezina života i rada. Zamislite, a ona je osim toga redovnica, časna sestra. Bilo bi zanimljivo priupitati je kako to ona usklađuje znanost i vjeru, slično kao što bi se to moglo pitati i Ruđera Boškovića.
Neki su postali stručnjaci samo za jedno određeno područje u jednoj znanosti. I što su više stručni, to više vide i mogućnosti, ali i vlastitu ograničenost. Tu se susrećemo i s nekim pojavama. Dok se neki stručnjaci bahate svojom stručnošću, mnogo ih je više koji unatoč stručnosti i upravo zbog nje, više odišu skromnošću. Dobro naime znaju da je krhko znanje, kako veli pjesnik. Postoje ljudi koji ponešto od znanosti čuju ili vide na televiziji ili gdje drugdje, pa im je to opet prilika de se oni sami uzdižu kao pripadnici ljudske znalačke vrste i pozivaju se na znanost opet kao na božanstvo kojemu se nema što prigovoriti. S takvim je ljudima često vrlo teško razgovarati i pozivati ih i na, recimo pojednostavljeno, ono malo pameti koju imaju i na ono malo logike kojom barataju. A zapravo, veli jedan stručnjak, takvi se, pozivajući se na znanost, ponašaju kao svojevrsni vjernici.
Postoje primjerice stručnjaci za jezikoslovlje, ali ne znaju si, recimo, glačalo popraviti itd. Evo kako smo upućeni jedni na druge da svatko svojim znanjem i vještinom pridonese sveopćem boljitku ukupnosti nekog društva ili zajednice. A u toj zajednici također postoje neke zakonitosti u međuodnosima koji kad zaškripe zahtijevaju opet stručnjake da tu nešto poprave…
U svemu vidimo i velike mogućnosti, ali se susrećemo i s velikim ograničenostima. A sve ima služiti rastu ljudskosti na koji smo svi pozvani, ma gdje bili. U svemu tome, ima li mjesta za Boga? Ima, ako ga želiš. Ako ga ne želiš, onda ćeš opet od nečega što nije niti može biti Bog, stvarati božanstvo i tako si otežavati svakodnevno snalaženje i življenje. Kako su sretni oni koji mogu reći Gospodin mi je svjetlo i spasenje, Gospodin je svjetlo mojoj stazi… opet ma gdje god bio. U biti stvaralačka mudrost i ljubav Božja, kako veli četvrta euharistijska molitva, posvuda je nazočna a posebice u čovjeku. Čovjek pak svu stvarnost odgonetava da bi je mogao razumjeti i vidimo iz iskustva, osobnoga i mnogih drugih koji istražuju, da to jedva uspijeva. Čime se onda imamo hvaliti? A zašto se i ne bismo hvalili svim mogućim napretkom. A ipak. Ostavimo za daljnja razmišljanja.







All the contents on this site are copyrighted ©.