Nerijetko se čuje, kadšto i od stručnjaka ideologijski obojenih, kako je Crkva protiv
znanosti. Što oni pod znanošću shvaćaju, vjerojatno se može svesti na konkretnu materijalnu
izmjerljivost. Najčešće se, međutim, na znanost pozivaju oni koji jedva da imaju završenu
i osnovnu školu. Ne mislimo nikoga vrijeđati, ali bi valjalo ipak malo uposliti onaj
dio našega tijela po kojemu se tako rado svi mi nazivamo pametnima, i po čemu se prilično
razlikujemo od životinja, a to je mozak. Netko je od nas stekao čak i visoko znanstveno
obrazovanje u nekoj grani znanosti, ali za dostignuća smo različitih znanstvenih spoznaja
uglavnom svi znatiželjni. Kad, međutim, nastaju problemi? Čini mi se onda, kad
se i sama znanost, bilo u kojoj grani, tako uzdiže ili je uzdižu kao da je neko božanstvo
od kojega nam dolaze sva rješenja. Koja rješenja? Mislimo na našu stvarnost. Ako nas
boli želudac, ne će nam to riješiti lingvistika, nego medicina i ljudi koji se njome
bave. Gledajući na neke druge stvari u našoj još uvijek zagonetnoj stvarnosti, znanstvenici
nam danas otkrivaju jedno, a za neko vrijeme već to opovrgavaju, pa kažu drugo. Kako
dolaze do određenih zakonitosti, ako ne promatrajući određenu stvarnost i učestalost
određenih učinaka, pa onda zaključuju na temelju svih okolnosti. Što to oni promatraju,
ako ne ono što je pred njima kao već gotov materijal, dan, ali i zagonetan. Samim
tim što ponešto odgonetnu, oni nisu tvorci, nego tek odgonetači. Oni koji se do krajnosti
u nečem specijaliziraju tek vide koliko uopće malo znaju. Tako je na nedavnom
susretu Papinske akademije znanosti jedan od zvjezdoznanaca govorio o širenju svemira
i kako ga tek 4 posto poznajemo. Kad je već o toj Papinskoj akademiji riječ, tu ima
svih vrsta znanstvenika. Uglavnom su laici. Ali ima i svećenika i redovnika. Nitko
od laika ne osporava znanstvenost primjerice naših isusovaca zvjezdoznanaca na Vatikanskoj
zvjezdarnici, kamo uostalom na školovanje dolaze i naši zvjezdoznanci iz Višnjana
u Istri. Zamislite, svećenik, redovnik, a ipak znanstvenik. To za neke može izgledati
vrlo čudno. Zašto? Pa upravo zbog svojega ideološkoga uzdizanja znanosti do božanstva,
a ona je samo djelo naše pameti i sposobnosti. Iznad sve te stvarnosti i naših sposobnosti
je Bog stvoritelj i prijatelj ljudi, kad nam je dao te kvalitete, a osobito znatiželju.
Što, dakle znanstvenik radi? Divi se stvarnosti koja ga okružuje i želi je proučiti
do srži. Što filozof radi? Divi se stvarnosti koja ga okružuje i želi joj znati
izvor, uzrok, razlog. Što pak vjernik radi? Divi se stvarnosti koja ga okružuje
i zahvaljuje Bogu. S istom se stvarnošću bave i filozof i znanstvenik i vjernik.
Ako se pak u jednoj osobi nađu i vjernik i filozof i znanstvenik, onda … zaključite
sami… Kad sam spremao ovaj materijal, došao mi pod ruku novinski intervju upravo
s ravnateljem vatikanske zvjezdarnice koji proučava širenje svemira. Zanimljivo je
kad veli da ni njemu u svim tim promatranjima nije potreban Bog, ali mu je Bog potreban
da shvati zašto postoji sav taj svemir, a ne ništavilo. Upravo to temeljno čovjekovo
pitanje uopće se ne tiče znanosti koja se baš u to miješa, kaže p. Funes. Odmah zatim
dodaje, pogreška je nekih znanstvenika što ograničenim znanstvenim spoznajama niječu
Boga, dok je za njega Bog jedini razložni odgovor i zašto sve to postoji i zašto je
sve to tako lijepo i u pokretu te dodaje: Otkako proučavam svemir, sve mi je draže
uživljavati se u djelo Boga Stvoritelja.