Uz liturgijska čitanja 32. nedjelje kroz godinu razmišlja otac Anto Lozuk

Isus je često raspravljao s književnicima i farizejima. Jednu takvu raspravu slušali su saduceji, žestoki protivnici farizeja, i zlurado uživali u porazu farizeja. Želeći omražene farizeje još više poniziti, uključili su se i oni u raspravu. Uz Isusovu pomoć htjeli su ismijati farizejsku nauku o uskrsnuću. Zato pred Isusa i okupljeno slušateljstvo iznesu slučaj u kojemu bi sedmorica braće, po Mojsijevu zakonu, morala oženiti jednu te istu ženu. Zakon, naime, veli: „Kad braća stanuju zajedno pa jedan od njih umre a da nije imao sina, žena pokojnoga neka se ne preudaje izvan kuće, nego neka k njoj pristupi njezin djever i uzme je sebi za ženu te izvrši djeversku dužnost. A prvi sin koga ona rodi neka ostane na ime njegova pokojnog brata...“ (Pnz 25,5-6).
Saduceji su po svom uvjerenju bili liberali i materijalisti. Njih je u prvom redu zanimalo ono što nudi ovaj svijet: karijera, materijalno bogatstvo, lagodni život. Surađivali su obilno s Rimljanima pa su zato i obnašali najviše funkcije, i u političkoj, i u religioznoj hijerarhiji Izraela. Božji poredak i drugi svijet njih zapravo ne zanima. Kazus o sedmorici braće postavljaju u prvom redu zato da napakoste skrupuloznim farizejima, da se zabave i da steknu popularnost kod publike. Nastojali su u svoju igru uvući i Isusa.
Isus je, međutim, ovaj kazus shvatio vrlo ozbiljno. U svom odgovoru nastoji prije svega ispraviti krivu predodžbu o budućem svijetu i uskrsnuću. Ljudi, naime, često zamišljaju da je život poslije smrti, sa svim svojim odnosima, više-manje kao i ovaj prije smrti: tu su stari i mladi, viši i niži, muško i žensko. Tako su to zamišljali Židovi Isusova vremena, a često tako to zamišljamo i mi danas. Ono što vrijedi za život do smrti, držimo, vrijedi i za život poslije smrti. A budući da poredak ovoga svijeta treba urediti prema Mojsijevu zakonu, postoji barem teoretska mogućnost da sedmorica braće, koja umiru jedan za drugim također jedan za drugim budu oženjeni jednom te istom ženom.
Isus nasuprot ovom uvjerenju objavljuje: Budući život potpuno je drukčiji od ovoga. Ono što vrijedi za život na zemlji, ne vrijedi za budući život. Slike ovoga svijeta jednostavno ne mogu dočarati ono što će biti poslije. Pavao veli: „Ono što oko nije vidjelo, što uho nije čulo, na što ljudsko srce nije pomislilo: to je Bog pripravio onima koji ga ljube“ (1 Kor 2,9). A onda nastavlja: „Sije se u raspadljivosti, uskršava u neraspadljivost; sije se u sramoti, uskršava u slavi; sije se u slabosti, uskršava sa silom; sije se u tijelo zemaljsko, uskršava tijelo duhovno“ (1 Kor 15,42-44).
Nastat će novi poredak u kojemu više neće biti ni starih ni mladih, ni viših ni nižih, ni Židova ni Grka, ni muško ni žensko. Uskrsnuće jest stvarnost koja je skroz vezana uz Boga, uz Božji život. Nakon uskrsnuća Božja stvarnost prožet će i u potpunosti ispuniti naše biće. Sinovi uskrsnuća bit će slični anđelima, sinovi uskrsnuća jesu zapravo sinovi Božji (Lk 10,36), veli Isus.