Anglikansku zajednicu čini skup Crkvi koje se priznaju u obliku kršćanske vjere, svrstane
pod nazivom anglikanizma. Zajednicu čini 38 crkvenih pokrajina u cijelome svijetu;
one su neovisne iako su pod duhovnim vodstvom primasa, nadbiskupa Canterburyja, Engleske
crkve, koju smatraju matičnom Crkvom. Među te pokrajine spada i episkopalna Crkva
u Sjedinjenim Američkim Državama i škotska episkopalna crkva. Sveza zajednice
slabi, naročito u posljednje vrijeme, kada se omogućilo svećeničko ređenje žena i
biskupa homoseksualaca, što brojne župe nisu prihvatile, te je kanterburijski nadbiskup
morao ustanoviti takozvane 'leteće pastire i biskupe, povjeravajući im duhovnu skrb
za tradicionalne vjernike. Čak je nastala svjetska udruga nazvana 'naprijed u vjeri'
(Forward in Faith) anglikanskih redovnika i laika koja se suprotstavlja ređenju žena,
jer je oprečno Svetome pismu, kako uči stoljetna tradicija kršćanskih crkvi Istoka
i Zapada, jednostrana je odluka, ne uživa potporu nekih crkvi anglikanske zajednice,
i nepremostiva je prepreka na ekumenskom putu pomirbe s Katoličkom i Pravoslavnom
crkvom. Potaknut učestalim obraćenjima anglikanaca, Sveti je Otac apostolskom
konstitucijom Anglicanorum Coetibus ustanovio osobne ordinarijate (biskupije) kako
bi anglikanskim službenicima i vjernicima omogućio pristup u puno zajedništvo s Katoličkom
crkvom, zadržavajući svoj posebnu duhovnu i liturgijsku baštinu. Ređenje priznatih
homoseksualca za biskupe te lezbijki za svećenike još je više oslabilo anglikansku
zajednicu, a posljedica je da su četvorica anglikanskih biskupa spremni 'prijeći rijeku
Tiber', kako se običava reći u Engleskoj, i pristupiti u zajedništvo s Katoličkom
crkvom: (John Broadhurst, biskup Fulhama; Andrew Burnham, biskup Ebbsfleeta; Keith
Newton, biskup Richborougha, te njegov prethodnik Edwin Barnes), a njihovim stopama
bi se mogli zaputiti mnogi drugi, spremni postati katolici. Neki su opravdano
mislili da ne može apostolska konstitucija Anglicanorum Coetibus utjecati na narod,
potaknuti zajednice da pristupe osobnim ordinarijatima; smatrali su da će kler voditi
glavnu ulogu, a to poriče župa svetoga Petra iz Folkestonea u pokrajini Kent. Župsko
je vijeće jednoglasno odlučilo obavijestiti nadbiskupa Canterburyja Rowana Willimasa
o namjeri pristupanja osobnome ordinarijatu. Poznato je da je župsko vijeće u Engleskoj
crkvi, za razliku od Katoličke, izvršna vlast; na čelu mu je svećenik s glavnim župskim
suradnicima i predstavnicima laika koje biraju župljani. Nesumnjivo je da je posjet
pape Benedikta XVI. Ujedinjenome kraljevstvu ubrzao proces približavanja anglikanskog
klera i vjernika Katoličkoj crkvi i da je duh konstitucije Anglicanorum Coetibus nadahnjivao
misli Svetoga Oca tijekom apostolskog putovanja. Vjerodostojni izvori svjedoče da
je Sveti Otac preporučio voditelju papinskih bogoslužja monsinjoru Mariniju da vjersko
slavlje u westmisnterskoj katedrali bude svečano kako bi se anglikanski tradicionalisti
mogli uvjeriti u važnost i poštivanje liturgije u Katoličkoj crkvi. Zacijelo je posjet
Svetoga Oca pridonio da mnogi anglikanci vedrije gledaju na pristup Katoličkoj crkvi,
a konstitucija je Anglicanorum Coetibus sasvim opravdala očekivanja, tako mnogi govore
o 'duhovnome potresu' u britanskome crkvenome svijetu. Mnogi u tome vide naravno ispunjenje
duha i ciljeva pokreta iz Oxforda kao i odgovor na prošnje, uključujući molitvu blaženog
Johna Newmana.