Cijela Crkva moli za vjerne preminule

Danas, 2. studenog, kada se opća Crkva spominje pokojnih, papa je Benedikt XVI., kako je uobičajeno, odao počast svojim prethodnicima, sišavši u Vatikansku kriptu gdje se na grobovima preminulih papâ sabrao u molitvi. I proteklih je godina ovaj liturgijski trenutak Sveti Otac iskoristio za razmišljanje o kršćanskom viđenju smrti i uskrsnuća. Prisjetimo se nekih Papinih misli.
Smrt i vjera u Krista; prva nastoji u ljudskom umu pronaći neku logiku koja će utješiti, a druga prodire u srce uz obećanje Uskrsnuća. Pred tim unutarnjim razdvajanjem, odlazak na grob drage osobe može ponovno pobuditi neutješni osjećaj gubitka, ili otvoriti za nadu života koji postoji nakon života. Sveti je Otac jučer u podnevnom nagovoru privukao pozornost vjernika na to otajstvo. Liturgija 2. studenog i pobožni odlazak na groblje, podsjećaju nas da je kršćansko preminuće dio puta do sjedinjenja s Bogom, a nestat će kada Bog bude sve u svima. Odvajanje od onih koji su nam dragi na ovom svijetu zacijelo je bolno, ali ne smijemo se toga bojati jer, popraćeno molitvom Crkve, ne može prekinuti duboku vezu koja nas povezuje u Kristu – rekao je Sveti Otac.
Ali, koji je smisao te veze s Kristom kada se razmišlja o smrti, ako se tijekom života na Krista ne misli nikada, ili gotovo nikada, i ako Božje obećanje o besmrtnosti duše i tijela za mnoge vrijedi više-manje koliko i neka lijepa bajka? Očekuje li suvremeni čovjek još uvijek taj vječni život, ili smatra da on pripada već zastarjeloj mitologiji? – upitao se Sveti Otac na općoj audijenciji 2. studenog 2005. godine te dodao – U ovo smo naše doba, više nego u prošlosti, toliko obuzeti zemaljskim stvarima, da nam je ponekad teško misliti na Boga kao nositelja povijesti i samoga našeg života. Stoga je i danas potrebno – kako je istaknuo Sveti Otac u podnevnom nagovoru na Dušni dan 2008. godine – evangelizirati stvarnost preminuća i vječnoga života, stvarnosti koje su posebno izložene raznovrsnom praznovjerju i sinkretizmima, kako se kršćanska istina ne bi pomiješala s različitim mitologijama.
Vječnost nije – kako je istaknuo Sveti Otac u jučerašnjem nagovoru – stalno nizanje dana u kalendaru, već nešto poput trenutka koji čovjekovo srce ispunja nepomućenom radošću, u kojemu cjelina obuhvaća nas, a mi obuhvaćamo cjelinu bića, istine, ljubavi. Ta je cjelina postala zemaljska povijest i obećanje neba, kada je prije dvije tisuće godina dignut kamen s groba, a Isus se pojavio s porukom koju nijedan čovjek neće nikada moći obećati, i koju je Papa, u podnevnom nagovoru na Dušni dan 2008. godine, izrazio ovim riječima: Uskrsnuo sam i sada sam uvijek s tobom, kaže nam Gospodin, i moja te ruka drži. Gdjegod da padneš, past ćeš u moje ruke, i bit ću nazočan čak i na vratima smrti. Tamo kamo te nitko ne može otpratiti, i kamo ne možeš ništa ponijeti, tamo ću te čekati kako bih tminu za tebe pretvorio u svjetlost.