Uz Dušni dan razmišlja pater Vatroslav Halambek

Nastavimo još malo razmišljati o svetosti, ali uz Dušni dan. Temeljni je čovjekov poziv, kako veli Drugi vatikanski sabor, upravo poziv na svetost, tj. da čovjek svojim radom, razmišljanjem, odnosima odražava upravo ono čime je obdaren – Božjom svetošću tj. samim Bogom na čiju je sliku stvoren. Naši su biskupi slijedom toga prije više godina izdali posebnu knjižicu pod naslovom Na svetost pozvani. Da to nekima više uspije, vidljivo je i iz toga što ih Crkva službeno proglasi svetima. Ali da je mnogo više onih koji su postigli svetost živeći i radeći, trpeći i pomažući drugima, mislim da nije potrebno isticati. Kad slavimo svetkovinu Svih Svetih, slavimo njihov 'sada' u Bogu, ali to je i naš 'sada', kad svojim životom proslavljamo Boga. Na zemlji mi proslavljamo Boga, a u nebu Bog proslavlja i nagrađuje nas. Euharistija je stoga i spomen spasenja i navještaj naše budućnosti. No uz Dušni dan, odnosno uz sprovode dobro je uočiti nešto po čemu manje više svatko izražava nešto uistinu sveto, nešto upravo božansko. Riječ je, naime, o praštanju koje tako širokogrudno udjeljujemo pokojnicima shvaćajući možda još dojučerašnje teškoće s njima zapravo slabostima s kojima se i sami nismo znali nositi. E sad bi uz dušni dan i pomisao na pokojnike valjalo upravo to primijeniti svaki dan idući ususret drugima s više dobrohotnosti i strpljivosti i praštanja. Da ne bismo možda tek obiljem cvijeća drugima pokušavali dokazivati svoju ljubav prema pokojniku.