Uz liturgijska čitanja 31. nedjelje kroz godinu razmišlja pater Anto Lozuk

Danas se mnogo govori o ljudskim odnosima, osobito o onim poremećenim, štetnim ljudskim odnosima. U mnogim obiteljima odnosi su poremećeni. Mnogi brak ugrožen je novim, štetnim odnosom. Mnogog mladog čovjeka upropašćuje društvo stečeno po štetnim odnosima. Žalosna je, dakle, istina da postoje odnosi koji čovjeka razaraju, upropašćuju, uništavaju, ali postoje i oni koji grade, pomažu, liječe, spašavaju.
Prije dvije tisuće godina u prastarom gradu Jerihonu dogodio se jedan susret i uspostavljen je jedan odnos po kojemu je već gotovo upropašteni čovjek izliječen i spašen. Neposredno prije zgode o kojoj pripovijeda Evanđelje Isus je najavio učenicima da mora u Jeruzalem. Po svemu je izgledalo da žuri, da se ne namjerava zadržavati u Jerihonu, ali se dogodilo drukčije. U jednom trenutku pogled mu se zaustavio na smokvi na čijim je granama, skriven velikim listovima, sjedio nadcarinik Zakej. Ne znamo što je Isus pročitao u očima koje su ga promatrale sa smokve. Znamo samo da mu najednom veliki imperativ: MORAM U JERUZALEM! više nije bio važan. Svu pozornost posvetio je malom čovjeku na smokvi: „Zakeju, žurno siđi! Danas mi je proboraviti u tvojoj kući!“
Nije ga nimalo smela oštra reakcija Židova: Svraćaš grešniku! Iskazuješ pažnju ovom prodanom nadlopovu! Isus je usprkos svemu upravo oduševljen promjenom koja se događala na Zakeju. „Evo, Gospodine, polovicu svog imanja dajem siromasima! I ako sam koga u čemu prevario, vraćam četverostruko!“ Zakej zaboravlja da je do sada bio malen i tijelom i duhom: zaboravlja da bez pomoći koju mu je pružila smokva nije bio kadar čak vidjeti ni tko prolazi putem; zaboravlja da je do sada strogo slijedio računicu sebičnih i pokvarenih ljudi. Uistinu, u Jerihonu tog dana nije bilo većeg i velikodušnijeg čovjeka od Zakeja. Postaje spreman na sve: na gostoprimstvo, na pokoru, na radikalnu ljubav.
I danas se događaju iznenadni, sudbonosni susreti i uspostavljaju se zdravi, pozitivni, spasonosni odnosi. Po njima se događaju preokreti u životu, oni nam u teškim trenucima daju svjetlo i snagu i nose nas kroz kušnje i teškoće. Dok je još bio nadbiskup Venecije, budući papa Ivan XXIII. dočuje da mu se jedan svećenik odao alkoholu. Odmah se otputio da ga posjeti. U župnoj kući mu rekoše da župnika nema doma, ali ga slučajni prolaznik odmah uputi: „On vam je sigurno u gostionici!“ Pođe onamo i zaista ugleda svećenika za šankom već prilično pijana. Odmah se vedro obrati svećeniku: „Čuj, kolega, imam veliku molbu na tebe. Pođimo u župnu kuću!“ Bila su to još vremena kada su se svećenici bojali autoriteta i poštovali ga. Ovaj se odmah otrijezni i u muci i velikoj tjeskobi krene za nadbiskupom. U kući mu nadbiskup reče: „Ja sam te zapravo htio zamoliti da me ispovjediš.“ Nakon tog susreta svećenik više nije pio... Postoje, dakle, i danas susreti u kojima čovjek poput Zakeja najednom doživi blagoslovljeni dodir Božji i blagotvorno djelovanje milosti.