Uz liturgijska čitanja 29. nedjelje kroz godinu razmišlja pater Anto Lozuk

Danas, na misijsku nedjelju, obuzimaju nas suprotni osjećaji: s jedne strane, radost i zahvalnost, s druge strane opet, zabrinutost, tjeskoba i potreba da nešto poduzmemo. Radosni smo jer je Kristova radosna vijest dosegla sve krajeve svijeta. Posvuda se sastaju ona dvojica ili trojica u Kristovo ime, u svakom kraju svijeta postoje zajednice kršćanskih vjernika, u svim narodima prisutna je njegova Crkva. Negdje se rađa, negdje raste i dozrijeva, negdje je već odrasla i zrela.
No, muči nas također zabrinutost i tjeskoba. Ipak su još mnogi prostori na zemlji u koje Radosna vijest nije stigla. A još je više njih u kojima nije prihvaćena, gdje je odbačena, pogažena. Dvije trećine čovječanstva ne poznaje Krista. A kršćanska trećina, osobito Europa i zapadni svijet, živi kao da ga ne poznaje, kao da ga ne priznaje. Upravo tamo gdje je već dugo poznato i priznato Evanđelje nije uspjelo ostvariti pobjedu nad moćima tame. Kristova riječ i Kristov križ danas, čini se, najmanje uspjeha imaju upravo tamo gdje se činilo da su već davno pobijedili. Kršćanski krajevi poznati su danas kao krajevi gdje više nema vjere i gdje vlada moralni kaos.
Zbog svega toga osjećamo snažnu potrebu da nešto poduzmemo, da nešto učinimo kako bi Duh Kristov konačno zavladao ovim svijetom. Valja učiniti nešto kako bi svaki čovjek dospio do izvora vjere i nade, valja učiniti nešto da se narodi saberu u zajednicu jedinstva i ljubavi. Ovaj svijet trebalo bi konačno obući u Krista... No, snage su nam malene, brda nevjere i zla prevelika. Pitamo se: što mi tu uopće možemo učiniti?
Prvo čitanje i Evanđelje iz liturgije ove nedjelje daju nam odgovor: Uzdignute ruke pobjeđuju u svakom boju, veli Knjiga izlaska. Ustrajna i strpljiva molitva jača je od svake tvrdoće srca i svakoga zla, veli Evanđelje. Valja uzdići ruke! Treba moliti kao udovica iz Evanđelja: uporno, tvrdoglavo, ustrajno! Dok molimo Bog redovito ne odgovara odmah. Prvi doživljaj u većini molitava jest da Bog šuti. No, svaka molitva jest ispit naše vjere i pouzdanja. Bog je uvijek drukčiji nego si ga predočavamo. On je Bog budućnosti: On najbolje zna što je nama potrebno i što je potrebno svijetu. I Bog nikada ne žuri. Molitva jest vjera: Gospodine, Ti sve znaš, Ti znaš što je najbolje za mene i za ovaj svijet! Uzdam se u Tebe. A vjeru, ako je prava, usprkos Božjoj šutnji i dugom čekanju, nosi čvrsto uvjerenje u pobjedu. Molitva koju nosi vjera uvijek je poput udovice iz Evanđelja: uporna, tvrdoglava, ustrajna.
Svaki od nas, ako već ne može preuzeti ulogu Mojsija, odnosno onih koji se bore u misijama, može barem pomoći Mojsiju, pomoći da ruke uvijek budu uzdignute prema Nebu. Svaki od nas treba postati svjestan da je udovica, koja s tvrdoglavom ustrajnošću moli, zapravo jača od bezobzirnih sudaca koji su uzurpirali vlast nad ovim svijetom.