2010-10-09 17:42:05

Uz liturgijska čitanja 28. nedjelje kroz godinu razmišlja otac Anto Lozuk


Za medicinu bolest je poremećaj prirodnih procesa u organizmu. Za nas obične ljude bolest je velika osobna nesreća i neugodni teret za one koji nas vole. Za mnoge bolest je silazak u prostore patnje, tjeskobe, beznađa; za ponekog bolest je silazak u predvorje samoga pakla... U stara vremena ljudi su bili uvjereni da svaka bolest dolazi od Zloga. Epilepsija, uzetost, sljepoća, groznica, guba - osobito guba! - prema mišljenju starih, bili su zapravo znakovi da se Zli nastanio u nečijem tijelu i tamo slavi slavlje.
Mnogi evanđeoski izvještaji govore o tome kako je Isus ozdravljao bolesnike. Upravo tim ozdravljenjima najviše je privlačio ljude k sebi. No, tu se nije radilo o medicinskom zahvatu, Isus nikada nije išao za tim da na neki način "pokrpa" bolesno tkivo kako bi izdržalo još neko vrijeme. Ozdravljenja koja je činio predstavljaju radikalni prodor Božje ljubavi u svijet zla, prodor Božje stvaralačke Riječi u prostore gdje se nastanilo ništavilo i smrt. Upravo u tim prostorima po Isusovim čudesima očitovala se Božja slava. A oni na kojima se očitovala uvijek su bili pozvani da Božju slavu svjedoče.
Izvještaj o ozdravljenju desetorice gubavaca jasno nam to objavljuje. Desetorica su ozdravila, veli Evanđelje, a samo se jedan vratio da dade slavu Bogu. A taj jedan bio je Samarjanin - stranac: stranac Izraelovu narodu, stranac vjeri Izraela. Danas bismo rekli: jedan inovjerac - musliman, budist, vjernik doduše, ali ne kršćanin.
Još prije pola stoljeća ljudi naših prostora u svakom su događaju gledali prst Božji. Vjerovali su da Bog daje i Sunce da grije i kišu da pada. Uvjereni su bili da o njegovoj volji ovisi i zdravlje i bolest, i život i smrt. I bili su spremni dati slavu Bogu i u dobru i u zlu. Danas, međutim, riječi: "Dati slavu Bogu!" u našem kršćanskom svijetu, na žalost, zvuče strano. Mi ih više ne razumijemo. Razmišljamo ovako: Što mi više imamo s Bogom? Sa svime što nadolazi moramo se suočiti sami: s onim što je dobro, a pogotovo s onim što je zlo. Iza svega što nas snalazi ne vidimo drugo doli neumoljive zakonitosti prirode. Više ne kličemo: "Nebesa poju božanstvenu slavu!" - kao poznata Beethovenova pjesma. Možda ne dajemo izjave poput nekadašnjeg sovjetskog novinara: "Budući da nijedan astronaut u svemiru nije vidio Boga - Boga nema." Možda ne dajemo takve izjave, ali živimo kao da Boga nema.
Samarijanac se vratio i dao slavu Bogu. I svaki od nas trebao bi krenuti natrag. Ne smijemo ostati kod neumoljivih prirodnih zakonitosti, ne smijemo se zanositi uspjesima prirodnih znanosti, ne smijemo se zakopati u poslove koje obavljamo i muke koje proživljavamo. Moramo krenuti natrag - prema Početku i Izvoru, prema Srcu svega. Sve što vidimo, čujemo, osjećamo, imamo - sve je samo koprena koja prekriva Srce Onoga koji jest. Razbudimo li snage svoje vjere i nade, uspijemo li bar malo razgrnuti ovu koprenu, osjetit ćemo da to Srce kuca za nas, da objavljuje poruku koja obećava zdravlje, život, vječnost. Pođimo natrag! Podajmo slavu Bogu! RealAudioMP3







All the contents on this site are copyrighted ©.