Uz liturgijska čitanja 28. nedjelje kroz godinu razmišlja otac Anto Lozuk
Za medicinu bolest je poremećaj prirodnih procesa u organizmu. Za nas obične ljude
bolest je velika osobna nesreća i neugodni teret za one koji nas vole. Za mnoge bolest
je silazak u prostore patnje, tjeskobe, beznađa; za ponekog bolest je silazak u predvorje
samoga pakla... U stara vremena ljudi su bili uvjereni da svaka bolest dolazi od Zloga.
Epilepsija, uzetost, sljepoća, groznica, guba - osobito guba! - prema mišljenju starih,
bili su zapravo znakovi da se Zli nastanio u nečijem tijelu i tamo slavi slavlje.
Mnogi evanđeoski izvještaji govore o tome kako je Isus ozdravljao bolesnike. Upravo
tim ozdravljenjima najviše je privlačio ljude k sebi. No, tu se nije radilo o medicinskom
zahvatu, Isus nikada nije išao za tim da na neki način "pokrpa" bolesno tkivo kako
bi izdržalo još neko vrijeme. Ozdravljenja koja je činio predstavljaju radikalni prodor
Božje ljubavi u svijet zla, prodor Božje stvaralačke Riječi u prostore gdje se nastanilo
ništavilo i smrt. Upravo u tim prostorima po Isusovim čudesima očitovala se Božja
slava. A oni na kojima se očitovala uvijek su bili pozvani da Božju slavu svjedoče. Izvještaj
o ozdravljenju desetorice gubavaca jasno nam to objavljuje. Desetorica su ozdravila,
veli Evanđelje, a samo se jedan vratio da dade slavu Bogu. A taj jedan bio je Samarjanin
- stranac: stranac Izraelovu narodu, stranac vjeri Izraela. Danas bismo rekli: jedan
inovjerac - musliman, budist, vjernik doduše, ali ne kršćanin. Još prije pola
stoljeća ljudi naših prostora u svakom su događaju gledali prst Božji. Vjerovali su
da Bog daje i Sunce da grije i kišu da pada. Uvjereni su bili da o njegovoj volji
ovisi i zdravlje i bolest, i život i smrt. I bili su spremni dati slavu Bogu i u dobru
i u zlu. Danas, međutim, riječi: "Dati slavu Bogu!" u našem kršćanskom svijetu, na
žalost, zvuče strano. Mi ih više ne razumijemo. Razmišljamo ovako: Što mi više imamo
s Bogom? Sa svime što nadolazi moramo se suočiti sami: s onim što je dobro, a pogotovo
s onim što je zlo. Iza svega što nas snalazi ne vidimo drugo doli neumoljive zakonitosti
prirode. Više ne kličemo: "Nebesa poju božanstvenu slavu!" - kao poznata Beethovenova
pjesma. Možda ne dajemo izjave poput nekadašnjeg sovjetskog novinara: "Budući da nijedan
astronaut u svemiru nije vidio Boga - Boga nema." Možda ne dajemo takve izjave, ali
živimo kao da Boga nema. Samarijanac se vratio i dao slavu Bogu. I svaki od nas
trebao bi krenuti natrag. Ne smijemo ostati kod neumoljivih prirodnih zakonitosti,
ne smijemo se zanositi uspjesima prirodnih znanosti, ne smijemo se zakopati u poslove
koje obavljamo i muke koje proživljavamo. Moramo krenuti natrag - prema Početku i
Izvoru, prema Srcu svega. Sve što vidimo, čujemo, osjećamo, imamo - sve je samo koprena
koja prekriva Srce Onoga koji jest. Razbudimo li snage svoje vjere i nade, uspijemo
li bar malo razgrnuti ovu koprenu, osjetit ćemo da to Srce kuca za nas, da objavljuje
poruku koja obećava zdravlje, život, vječnost. Pođimo natrag! Podajmo slavu Bogu!