Uz liturgijska čitanja 22. nedjelje kroz godinu razmišlja otac Anto Lozuk

Evanđelje ove nedjelje pripovijeda kako je Gospodin bio pozvan na večeru k jednom uglednom farizeju. Promatrao je goste koji zauzimaju prva mjesta i njima i nama preporučio posljednja. Želi li nas Gospodin danas učiti finom ponašanju? Ma ne! Želi nam ukazati u čemu je prava, a u čemu lažna veličina, a ujedno pružiti metodu za pravilno vrednovanje samih sebe. Temeljno pravilo glasi: Kad te pozovu u goste, zauzmi zadnje mesto!
U životu se često pitamo: Koje je moje mjesto? u društvu? u svijetu? u kozmosu? Gospodin odgovara: Tvoje mjesto nije ono o kojemu sanjariš! Tvoje mjesto nije ono koje si postigao svojim lukavim makinacijama, lopovlucima i otimačinom! Tvoje mjesto nije čak ni ono koje si ostvario svojim marljivim radom i štedljivošću. Mjesto, na koje si se popeo i na kojemu sjediš, ti ćeš sigurno izgubiti. Svoje pravo mjesto otkrit ćeš tek kada staneš pred Boga i sebe odvagneš pred Njim. A pred Stvoriteljem ti si samo stvor, pred Vječnim ti si samo iskrica koja se uskoro gasi, pred Puninom ti si praznina, pred Sucem ti si optuženik. Tvoje pravo mjesto jest posljednje mjesto!
Istinu o posljednjem mjestu nikada nije bilo teže razumjeti nego danas. Čovjek je preko svojih djela postao moćan i velik. Kad pomislimo samo kolike mogućnosti u sebi krije kompjutor, pa čak i maleni mobitel. A ta moćna sredstva obilno koriste već mala djeca, bake i djedovi, pa i hendikepirane osobe. Kompjutor i mobitel tek simboliziraju goleme mogućnosti koje se nalaze u čovjekovim rukama. Nikakvo čudo da su ljudi našega naraštaja uvjereni da im pod nogama leži čitav svijet, da su pokorene i podložene gotovo sve njegove snage, da jedini pravi gospodar svega nije nitko drugi nego čovjek. Čovjek se osjeća pozvanim na veliku svemirsku gozbu, ali na njoj ne želi zauzeti zadnje mjesto.
No, gorda spoznaja da smo jedini gospodari počiva ipak na vrlo klimavim nogama. Većina nas, makar posjedovala i kompjutor i mobitel, zna da nismo nikakvi moćnici i ne osjećamo se takvima. Uglavnom smo sitne ribe, brojke, možda čak obične nule unutar golemog procesa svjetskih zbivanja. I mnogi naš trenutak obilježen je gorkom spoznajom da vrijedimo malo, da nismo postigli ništa, da nismo uspjeli. Ovu spoznaju prati također gorki osjećaj zavisti u odnosu na one koji su uspjeli, koji su nešto postigli, koji vrijede, koji su se popeli gore i sjede na prvim mjestima.
Upravo u ovom kontekstu važna je današnja evanđeoska poruka. Isus upozorava: Sve bogatstvo, svaki uspjeh, sve ono čemu se divimo i zbog čega zavidimo, pa i najviša stolica jednom će se srušiti uz veliki krah. Sjedni na posljednje mjesto! Ono je najbliže temelju koji je svojim dolaskom na ovu zemlju postavio Bog! Tu je najsigurnije! ... To je jedina realnost. Tek kada se prigneš do kraja, kada sjedneš na posljednje mjesto, kada svoju egzistenciju postaviš na temelje od kojih je Gospodin Isus započeo graditi novi svijet, čut ćeš riječi: „Prijatelju, pomakni se naviše!“