Nazivajući ga „gnusnim činom neobuzdana nasilja“, državna tajnica Ujedinjenih Američkih
Država Hillary Clinton oštro je osudila masakr liječnika kršćanske nevladine organizacije
International Assistance Mission, najvećim dijelom Amerikanaca, koje su u prošlu subotu
pobili Talibani u Afganistanu. Afganistan je poput Pakistana zemlja svakodnevnoga
nasilja, ali u ovome kao i u drugim slučajevima riječ je nažalost o nasilju protiv
kršćana. Osvrnuvši se na događaj u Afganistanu u razgovoru za našu radio postaju
Mario Mauro, osobni predstavnik Europske organizacije za suradnju i sigurnost u borbi
protiv rasizma, ksenofobije i diskriminacija, rekao je kako se ubojstvo liječnika
uklapa u logiku skupina povezanih s Talibanima i Al-Qaidom. To su namjerna ubojstva
s političkom pozadinom, nastoji se kršćanstvo poistovjetiti sa Zapadom, što je u konačnici
želi Al-Qaida. Cilj stvaranja velikog kalifata prema islamskoj teoriji iz osmog i
devetoga stoljeća upravo se temelji na pretpostavci Al-Qaide – istaknuo je Mauro. Na
upit kamo vodi nasilje, rekao je kako je cilj srušiti vlast u zemljama gdje ekstremističke
skupine ne sudjeluju u državnoj upravi. Afganistan je jedna od tih zemalja. Osim toga,
mislim da je masakr liječnika važna poruka Pakistanskoj vladi, koja nastoji u ovim
trenutcima pronaći vlastitu ravnotežu, nastoji pronaći bolji način koji će pojasniti
stajalište vlade u borbi protiv terorizma. Poznato je da u pakistanskom društvu, vladajućim
krugovima posebice u oružanim snagama, postoji veza s talibanskim skupinama, vodi
se dakle oštra borba za vlast. Neki žele omesti da se Pakistan sasvim uključi u međunarodnu
zajednicu, primjenjujući državnu vlast na skupine koje, ne treba zaboraviti, nadziru
dobar dio Pakistanskog teritorija – ustvrdio je Mauro podsjećajući i na pakistanski
odnos s Indijom. U pozadini je također mogući sukob s Indijom, a možda je to odlučni
čimbenik u kojem se međunarodna zajednica mora angažirati ne samo vojno, nego iskoristiti
sve svoje sposobnosti za uspostavljanje dijaloga kako bi se riješilo ono što može
za cijeli svijet postati ključni problem u sljedećim godinama – kazao je Mauro. Govoreći
pak o kampanji mržnje, rekao je kako ona pospješuje rast onoga što on naziva „cvjetovima
zla“, jer takvo gledište ustvari može utjecati na dobar dio stanovništva, čak i na
osobe koje se ne zanimaju za politiku, može u njima stvoriti uvjerenje kako se zaista
treba boriti protiv kršćanstva, pokrenuti „križarski rat protiv križara“. To je, možda,
najosjetljiviji i najpodmukliji vidik takve propagande, a o tome se moraju zabaviti
Crkve, Katolička crkva to čini vrlo dobro, kako bi ljudi shvatili razliku između međureligijskoga
dijaloga i političkih rasprava u kojima fundamentalizam sve više pokazuje pravo lice:
politički projekt koji se služi Božjim imenom u vlastite svrhe – ustvrdio je Mauro. Na
primjedbu kako je ovih dana izišla iz tiska njegova knjiga „Rat protiv kršćana“. Progoni
i diskriminacije kršćana u svijetu“, rekao je kako knjiga prikazuje kratko vremensko
razdoblje u odnosu kako se očitovala cijela drama progona, koja je tek spomenuta radi
shvaćanja problema; knjiga se ograničava samo na posljednje godine. Govori, dakle,
o zaoštravanju sustavne mržnje prema kršćanima, a nastoji pojasniti da današnja situacija
odražava neku vrstu ideološko-političke strategije – ustvrdio je Mauro. Ustvari,
s jedne strane, premda je istina prema dugom popisu citiranome u knjizi, koji je sastavila
najznačajnija nevladina američka organizacija o stanju vjerskih progona u svim državama
u svijetu, da je najproblematičnija Sjeverna Koreja, komunistička i ateistička država,
istina je također da je 35 muslimanskih zemalja među prvih 50 država na popisu. Tu
činjenicu moramo prihvatiti i podrobno proučiti, jer je stanje vjerske slobode zgodna
prigoda za pretresanje političke vlasti u zemljama gdje je, otkad su postale nezavisne,
u većini slučajeva na vlasti uvijek bila samo jedna obitelj. Jasno je dakle tko u
tim državama, gdje se religija poistovjećuje s politikom, može govoriti u Božje ime,
tko je u prednosti kada je u pitanju odnos između vlasti i naroda. Stoga je tema religije
i vjerske slobode veoma osjetljiva i zato ne smijemo zaboraviti da je papa Ivan Pavao
II. tvrdio kako je jamčenje vjerske slobode značajnije od jamstva bilo koje slobode,
jer je vjerska sloboda lakmusov papir svih drugih sloboda – zaključio je Mario Mauro.