Crkva 5. kolovoza slavi blagdan Gospe snježne, odnosno Posvetu rimske bazilike Svete
Marije Velike. Riječ je o najstarijem marijanskom svetištu na Zapadu, koje je papa
Siksto III. dao izgraditi nedugo nakon crkvenoga sabora održanoga u Efezu 431. godine,
na kojemu je Marija proglašena Majkom Božjom. Papa Benedikt XVI. spomenuo je današnji
blagdan prošle nedjelje, u podnevnome nagovoru prije molitve Anđeoskoga pozdravljenja. Bog
je htio biti Bog s nama, i on ima majku koja je naša majka – tim je riječima, na općoj
audijenciji održanoj 2. siječnja 2008. godine, Sveti Otac objasnio zaključke Efeškoga
sabora na kojemu je Marija proglašena Majkom Božjom, kako bi se očuvalo puno jedinstvo
Kristova božanstva s njegovom ljudskošću. Nakon tog sabora zabilježeno je naglo širenje
marijanske pobožnosti, te su bile izgrađene brojne crkve posvećene Majci Božjoj. Među
njima se posebno ističe Bazilika Svete Marije Velike, ovdje u Rimu – napomenuo je
Sveti Otac. U podnevnome nagovoru 8. prosinca 2006. godine, Sveti se Otac pak upitao
zašto je, među svim ženama, Bog izabrao upravo Mariju iz Nazareta. Odgovor je – kako
je rekao Papa – skriven u neistraživome otajstvu božanske volje. Pa ipak, - pojasnio
je nadalje Sveti Otac – postoji razlog koji ističe Evanđelje: njezina poniznost… Boga
je privukla Marijina poniznost koja je pronašla milost u Njegovim očima (Lk 1, 30).
Tako je postala Majka Božja, lik i uzor Crkve, izabrana među narodima kako bi primila
Gospodinov blagoslov i širila ga u cijeloj ljudskoj obitelji. Taj 'blagoslov' nije
drugo doli sâm Isus Krist. On je Izvor milosti kojom je Marija bila ispunjena od prvoga
trenutka svojega postojanja. Vjerom je prihvatila Isusa, i ljubavlju ga darovala svijetu.
To je i naš poziv, i naše poslanje, poziv i poslanje Crkve: primiti Krista u svoj
život i darovati ga svijetu, 'kako bi se svijet po Njemu spasio' (Iv 3,17) – istaknuo
je Sveti Otac. Marija je, dakle, Majka Božja. To je, međutim, povlastica koja ju
ne udaljuje od nas; štoviše, još nam ju više približava. Upravo stoga što je s Bogom
i u Bogu, vrlo je blizu svakome od nas – rekao je Sveti Otac u propovijedi održanoj
u Castel Gandolfu, na Veliku Gospu 2005. godine. Ona poznaje naša srca, može čuti
naše molitve, može nam pomoći svojom majčinskom dobrotom, i dana nam je, kako je rekao
Gospodin, upravo kao Majka koja nas uvijek čuje, uvijek nam je blizu i, budući da
je Majka Sina, sudjeluje u Sinovljevoj vlasti. Njezinoj dobroti uvijek možemo povjeriti
cijeli svoj život, toj Majci koja nije daleka nikome od nas – rekao je Sveti Otac.
Prekrasnom kišom latica rimska se bazilika Svete Marije Velike danas spomenula
svojega posvećenja. U toj je prigodi nadprezbiter bazilike kardinal Bernard Francis
Law prijepodne predvodio svetu Misu, tijekom koje je padanje cvjetnih latica podsjetilo
na „snježno čudo“, odnosno na predaju prema kojoj je usred ljeta, u noći 5. kolovoza
358. godine, u Rimu, na brežuljku na kojemu se danas nalazi bazilika, pao snijeg.
Prema predaji, Gospa se pojavila u snu papi Liberiju, tražeći od njega da dade izgraditi
crkvu na mjestu gdje će pasti snijeg. Osvrnuvši se u razgovoru za našu radio postaju
na povezanost bazilike s takozvanim „snježnim čudom“, msgr. Adriano Paccanelli, ravnatelj
bogoslužnih obreda Svete Marije Velike, napomenuo je da takvi događaji, kako bi ih
se prenosilo i pamtilo kao djela Božja, ili Gospina, ili pak nekoga sveca, moraju
biti izvanredni. Kada Bog djeluje, to nije nikada neka normalna, svakodnevna stvar,
nego je to uvijek iznimna stvar, a čovjek ju treba takvom prihvatiti. Stoga takva
predaja ponekad skriva želju za očitovanjem Božje prisutnosti, izražavajući ju na
način koji odgovara događaju koji se želi očitovati ili prikazati – primijetio je
msgr. Paccanelli. Sadašnju je baziliku želio papa Siksto III. u spomen na Efeški
sabor iz 431. godine, koji je vrlo važan u marijanskoj povijesti. Na njemu je, naime,
objavljena vjerska dogma o Marijinu božanskome majčinstvu. Marija je, dakle, Majka
Božja, a ne samo Majka Isusa kao čovjeka, nego Majka Krista kao Sina Božjega – pojasnio
je nadalje msgr. Paccanelli. Taj je događaj trebalo proslaviti i nekim događajem koji
će nastaviti kroz stoljeća govoriti o tomu. Upravo je tim dubokim i proročkim smislom
Siksto III. izgradio Baziliku Svete Marije Velike, i posvetio ju Božjemu narodu. Stoga,
tko danas ulazi u tu baziliku, ulazi i u to otajstvo koje je Crkva htjela istaknuti
kroz gradnju toga divnog marijanskog hrama koji je prvi u cijeloj našoj zapadnoj latinskoj
Crkvi. Pojašnjavajući pak njezin naslov „Velika“, msgr. Paccanelli je rekao da
joj je on dan puno kasnije. Bazilika se prije nazivala jednostavno 'Gospina bazilika',
'Snježna bazilika'. Potom je neko vrijeme bila nazivana i 'Sveta Marija od jaslica',
jer se u njoj čuva glasovita relikvija betlehemskih jasla. Poslije je postala 'Sveta
Marija Velika' kako bi se izrazilo da je najveća, i ponajviše najvažnija, prva, ona
koja ima najveće dostojanstvo, jer je prva posvjedočila vjeru Crkve u Majku Božju
– pojasnio je msgr. Paccanelli.