Sestra Zinovija Kolić o svetoj Makrini

Ako se o nekome govori i 1600 godina nakon njegova života i pritom se naziva časnim imenima kao što su ''Majka redovništva, zaštitnica biskupa i svećenika, i suosnivateljica Karitasa'', zacijelo je riječ o velikoj ženi i svetici. Zavirimo u povijest kako bismo više saznali o ovoj velikoj ženi našoj Časnoj Majci svetoj Makrini čiji je život opisao rođeni brat biskup sveti Grgur iz Nisse.
Kaže se da se ljudi vole hvaliti zaslugama i slavom svojih pređa. Sv. Makrina je uistinu mogla biti ponosna na svoje pređe. Svi su se isticali svojim odličnim radom, bogatstvom, visokom naobrazbom, znatnim položajem što su ga zauzimali u pokrajinama Male Azije. Prema riječima sv. Grgura Nazijanskoga, od roda svete Makrine možemo sastaviti čitav katalog svetaca. Svi su se odlikovali u mnogim krepostima; vjere, pobožnosti i svetosti koja je mnogo puta bila potvrđena natprirodnim čudesima. Makrina je bila prvo dijete Bazilija i Emilije. Rođena je oko 324 godine u gradu Cezareji Kapadocijskoj, gdje je nakon pet godina rođen brat Bazilije, zatim još četiri brata i četiri sestre.
Majka Emilija je budno pazila na svoju djevojčicu i odgajala u kršćanskom duhu čitajući joj Mudre izreke i Psalme. Kad je naučila čitati Makrina je svuda imala uza se Psaltir, kao dobrog druga koji se nikad nije s njom rastajao. Prema običaju onog vremena otac joj je izabrao krasnog mladića iz ugledne obitelji. Međutim mladić je naglo umro, a Makrina je očevu odluku nazvala brakom i odlučila ostati sama. Kako je bila prekrasna djevojka mnogi su je htjeli oženiti i nagovarali na brak. Na to je ona odgovarala da je neumjesno ne voljeti mladoženju kojeg joj je odabrao otac. Prirodno je da je samo jedan brak kao što je i rođenje jedno i smrt jedna. I da združena voljom i odlukom roditelja njezin zaručnik nije umro, nego živi u Bogu po nadi uskrsnuća, te da je on samo na putovanju i da nije poginuo. Prema tome bilo bi nečasno ne održati vjernost izabranome dok je on daleko. Kroz smrt svoga zaručnika Makrina je shvatila prolaznost života i ispraznost svijeta te je svoj život posvetila vječnom Zaručniku.
Po očevoj smrti Makrina je pravila društvo majci u svim poslovima. S njom je dijelila njezine brige i olakšavala trpljenja i u skladu sa zahtjevima kršćanske savršenosti privlačila pomalo majku prema duhovnom i savršenijem životu. Nagovorila je majku da napusti običan život s njegovim ugledom i prethodnim običajima i da očinsku kuću pretvori u monašku kuću u kojoj će zajedno sa sluškinjama i ostalim pobožnim ženama koje to žele živjeti djevičanski odijeljene od svijeta. Ovu svoju misao Makrina je podijelila sa služavkama koje su se ugodno iznenadile. Većina njih prihvatila je prijedlog i zaživjela novim životom. Od sada imaju zajednički stol i molitvu, jednaku odjeću i sve im bilo zajedničko. Najvažnije doba dana bilo je posvećeno molitvi, pjevanju Psalama i ostalim pobožnim vježbama. To je bila početna ideja prvog ženskog samostana u povijesti Crkve Kristove. Do tada bilo je ženskih osoba koje su živjele do smrti u djevičanstvu ali su boravile u svojim obiteljima.
Po svoj okolici proširio se glas o Makrini, njezinom zajedništvu i krepostima koje su cvale među sestrama monahinjama. Njihov broj se sve više povećavao, a posebno u vrijeme gladi jer u ono vrijeme u Pontu i Kapadociji nije bilo nikakve organizirane pomoći za siromahe i postradale nesrećom. Brat Makrinin sveti Bazilije i Makrina prvi su organizirali pomoć dijeleći žito i ostalu hranu. Sveta Makrina kupila je siročad i smještavala kraj samostana i brinula se za dobar odgoj. Kasnije su roditelji sami vodili svoju djecu da im se dobro odgoje i spase, pa su tako po malo nastale i škole za mladež. Mnoge od djevojaka su se oduševile pobožnim životom sestara i nastavile slijediti ih. Tako se ova prva zajednica počela brzo širiti, a da bi mogla u miru živjeti i voditi pobožni život i uspješno napredovati na putu svetosti potrebno je bilo uvesti Pravilo. U tome je Makrini pomogao brat sveti Bazilije. Ona mu je bila posrednica u obraćenju k savršenom životu, a on sada daje njoj na temelju sv. Evanđelja Pravilo po kojem će živjeti sa svojim sestrama. Povremeno im je pisao pisma po kojima kaže da samostani trebaju biti ne samo vrt savršenstva redovničke duše, nego također i izvorom pomoći za siromašne u svijetu.
S kakvim je uspjehom Makrina ispunjala svoju raznovrsnu dužnost i kako su bili prelijepi duhovni plodovi u njezinoj zajednici vidimo iz riječi sv. Grgura u pismu biskupu Ivanu. Kaže: ''Ja sam imao sestru koja mi je bila učiteljica te druga majka po smrti rođene majke. Ona se udaljila od ljudske taštine i živjela daleko od svijeta. Oko nje je procvjetao hvale vrijedan zbor djevica, kojima je ona u Gospodinu bila duhovna majka. Njih je sa najvećom pažnjom poticala k savršenstvu nasljedujući zajedno sa njima život bestjelesnih anđela…. U tom domu ti bi mogao vidjeti skoro nevjerojatne stvari. Tijelo uopće ne traži udobnosti, usta su zauzeta čitanjem i razmatranjem Božjeg zakona. Uha neprestano slušaju riječ Božju, a ruke su uvijek pripravne ispunjavati zapovijedi Gospodnje. Nikakva srdžba, zavist i ljubomora nije imalo mjesta među njima. Njihova naslada, bila je umjerenost, slava, skrovitost pred svijetom. Siromaštvo je bilo njihovo bogatstvo. Sve druge stvari bile su za njih bezvrijedne, a ni gostoljubivosti nije im manjkalo…..''. Ove riječi svetog Grgura Nisenskoga su pravedna ocjena života svetih djevica. Ovdje vidimo prvi primjer ženskog samostana kojeg su kasnije slijedili drugi utemeljitelji po cijelom svijetu. Tako svetu Makrinu opravdano nazivamo Majkom svih redovnica – Utemeljiteljicom ženskog redovništva u Kristovoj Crkvi. Zaista ju je Duh Sveti izabrao i pomazao za veliku i svetu ulogu da bude izvorom svetosti za tisuće i tisuće budućih redovnica.
Njezino srce puno ljubavi gorjelo je od revnosti za spas duša. Od velike revnosti čak je poželjela biti da je muško – svećenik. Ta revnost joj nije dala mira dokle god se njezina braća Bazilije, Grgur i Petar pod njezinim odlučnim utjecajem nisu posvetili Bogu.
Herojske kreposti svete Makrine Gospodin Bog je nagradio čudesima već za njezina zemaljskog života. Njezina poniznost prekrila je mnogo čuda, ali na sreću sačuvala su se neka u pismima svetog Grgura. Sveti Grgur spominje da je Makrina čudesno ozdravila više bolesnika, izagnala nečistog duha te izrekla nekoliko proročanstava koja su se točno ispunila.
Krhka zdravlja, iscrpljena radom i strogim životom je u 56. godini onemoćala legla u krevet koji se sastojao od tvrdih dasaka. Po providnosti Božjoj u tim zadnjim trenucima njezina života posjetio ju je brat Grgur. Kada ga svetica ugledala zahvalila je Bogu što joj je uslišao molbu i ispunio želju. Razgovarala je sa bratom o dužnostima čovjeka na zemlji, o njegovoj duši i sudbini. Pri tome je spomenula i zagovor njihovih roditelja na nebu. Kroz ovaj razgovor otkrivamo veličinu Makrinine duše, dubinu njezine misli, plemenitost srca, kao i njezino moralno-asketsko savršenstvo. Brat Grgur bio je uz nju prepun boli slušajući njezine riječi koje su ga se tako duboko dojmile da ih je kasnije zapisao pod naslovom ''Makrina''.
Iz tih zapisa saznajemo sve potankosti o smrti Makrine. Završila je svoj zemaljski život ovom molitvom: ''O Gospode, oslobodio si nas od straha pred smrću. Ti si učinio smrt početkom pravog života. Ti predaješ snu naše tijelo privremeno, da bi ga iza toga probudio glasom posljednje trublje. Ti ovu našu glinu koju si svojim rukama oblikovao, daješ na čuvanje zemlji, a iza toga natrag uzimaš zamijenivši u nama smrtno i grješno, besmrtnošću i milošću. O Bože, dao si nam znak svetog Križa za pobjedu nad neprijateljima i za sigurnost našega života. Tebi sam posvetila svoje tijelo i svu sebe do zadnjeg daha. Neka me sada tvoj sveti anđeo, vodi na mjesto mira u krilo mojih predaka. Sjeti se mene u svom kraljevstvu jer sam s tobom bila razapeta i s tobom umirem. O Bože, neka se moji grijesi ne pojave pred tvojim licem. A što sam po slabosti svoje naravi sagriješila mišlju, riječju i dijelom, oprosti mi Milosrdni Bože. Daj da rastavivši se od tijela pojavim se pred tobom neokaljane duše. Primi moju dušu kao miomirisni kad pred tvojim licem''.
Završivši molitvu podigla je glavu da učini znak križa. Uzdahnuvši duboko s molitvom je završila svoj zemaljski život. Brat Grgur dao je sestrama znak da je duša blažene već u naručju nebeskog Zaručnika. S velikim poštovanjem zaklopio je oči svoje sestre; one oči koje su tolike godine bile otvorene samo za nebesku ljepotu. Zbilo se to 380-te godine u 56 godini zemaljskoga života. Pokopana je uz svoje roditelje u blizini crkve 40 mučenika. Makrinina djela bila su na daleko poznata i narod joj je spontano iskazivao počasti koje pripadaju samo svecima. Od prilike 15 godina iza smrti je već bila slavljena kao svetica po svim Maloazijskim crkvama 19. srpnja, a kasnije se raširilo po svim krajevima Europe. Danas mi njezine kćeri molimo je za zagovor da dalje nastavimo širiti Kraljevstvo Božje njezinim žarom i revnošću.