Sestra Brigitta Pavić o Družbi sestara Služavke Kristove

Prvi Vrhbosanski nadbiskup Josip Stadler, sada Sluga Božji, bio je vrsni Božji apostol u svojoj Sarajevskoj nadbiskupiji. Poznat je zbog svega što je izgradio, a nadasve zbog svoje iskrene pobožnosti Srcu Isusovu i zauzetosti za siromašne. Doista je imao majčinsko srce prema svima koje je susretao, a napose prema onima koji su bili najsiromašniji i najosamljeniji. Ne čudi nas da ga zbog svega što je činio A. G. Matoš naziva „Najvećim Hrvatom u Bosni!“
Da pomogne onima kojima je pomoć bila najpotrebnija osnovao je 24. listopada 1890. godine Družbu Sestara „Služavki Malog Isusa“. Sve do 1970. godine sestre su bile u jednoj Provinciji. Te godine Družba je osjetila potrebu za razdiobom na Pokrajine zbog boljeg apostolskog rada koji su vršile i zbog lakše međusobne komunikacije. Međutim, dobro znamo da je svaka podjela bolna i svako dijeljenje iziskuje nove prilagodbe i zahtjeve. Ne čudi da se u takvim novonastalim situacijama ljudi ne snalaze ili traže nove pokušaje primjene karizme kojoj su se posvetili. Tako je bilo i u Družbi sestara „Služavki Malog Isusa“. Jedna veća skupina sestara odlučila je i nadalje biti vjerna karizmi svoga osnivača i nastaviti živjeti svoje redovništvo, ali u drugim uvjetima i pod drugim imenom.
Već duže vrijeme naše sestre su djelovale u Njemačkoj i dobro su poznavale augsburškog biskupa mons. Josefa Stimpflea. Dr.Josef Stimpfle biskup Augsburga bio je jedan od najpoznatiji biskupa ne samo u Njemačkoj, nego i po čitavom svijetu u drugoj polovici 20-toga stoljeća. Bio je svjetski poznat po svom karitativnom radu, za sve ljude u potrebi bez razlike na vjeru i nacionalnost. Svi su kod njega nalazili materijalnu pomoć, riječi ohrabrenja i utjehe a napose je privlačilo njegovo otvoreno i dobro srce. Znamo da nas je Božja providnost i ljubav uputile upravo ovom biskupu.
Činilo nam se najizglednije i najbolje da se njemu obratimo za pomoć u situaciji u kojoj smo se našle. Budući da nas je biskup dobro poznavao, s iskrenim razumijevanjem prihvatio je našu molbu i s velikom pastirskom i očinskom ljubavlju izašao nam u susret. Obratio se u Rim na Kongregaciju za redovnike, a ona ga je kao vjernog i odanog pastira ovlastila da on sam osnuje novu Družbu.
Nadahnuće za ime nove Družbe imao je sam biskup Josef Stimpfle. Želio je da se zovu „Služavke Kristove“. Sam tumači kako mu je taj naziv došao kao nutarnji milosni poticaj koji je imao dok je bio u Rimu u bazilici Svete Marije Velike. Tako se u novom imenu osjeća kontinuitet karizme koju smo već posjedovale od nadbiskupa Josipa Stadlera. Koliko je on i dalje prisutan u našem duhu, vidi se i u svakodnevnoj molitvi koju molimo da Crkva Slugu Božjega Josipa Stadlera podigne na čast oltar. Služenje Isusu i dalje ostaje naša odrednica i smisao našeg redovničkog života. Redovnički zavjeti čistoće, siromaštva i poslušnosti, kao i kod svih redovnika i redovnica, i naš su raspoznajni znak u svijetu u kojemu služimo Bogu i čovjeku.Tako je Sveta Kongregacija za redovnike 28. studenog 1972. godine ovlastila biskupa Josefa Stimpflea da osnuje novu zajednicu s pravnim statutom pobožne unije biskupskog prava. On je 8. veljače 1973. godine službeno proglasio „Služavke Kristove“ Pobožnom Unijom biskupijskog prava. Tada nas je bilo 50 članica. Dekretom od 12. rujna 1984. godine biskup je ustanovio našu Družbu sa sjedištem u Königsbrunu u Njemačkoj.
Naš znak je Pobjednički križ svetog Ulricha zaštitnika augsburške biskupije. Svaka sestra nosi oko vrata umjetnički izrezbareni križ našega zaštitnika. Središnji blagdan Družbe je svetkovina Krista Kralja. On je ujedno i temeljna inspiracija duhovnosti naše Družbe. Nije naše nasljedovanje nekakvog ovozemaljskog, vlastohlepnog i neosjetljivog kralja. Nasljedujemo Kralja čije je kraljevstvo opisano u molitvama Crkve kada slavi na kraju liturgijske godine svetkovinu njemu u čast. Njegovo je Kraljevstvo ljubavi, pravde, mira, kraljevstvo istine i života, svetosti i milosti. To znači da nasljedujemo Kralja koji liječi i tješi, Kralja koji je ponizan, ali i uzvišen, Kralja koji je potpuno zauzet za svakog čovjeka zbog kojega je položio svoj život.
Svetkovina Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo, ili Velika Gospa, je također poseban dan za našu Družbu. Marija je ponizna službenica Gospodnja i u njoj nalazimo primjer za nasljedovanje i poticaj za svoje posvećenje. Posebno štujemo i častimo sv. Josipa kao vrijednog i tihog službenika kojemu svaki dan upravljamo svoju posebnu molitvu. Kad bismo htjele kratko izreći svoje poslanje i karizmu onda bismo to mogle reći u ove dvije riječi: služiti u ljubavi. Karizma nas sestara Služavki Kristovih ima svoj izvor u Isusu koji je „išao svijetom čineći dobro“; u Mariji koja je sebe nazvala „službenicom Gospodnjom“ i u prispodobi o milosrdnom samaritancu koji je „pokazao samilost prema čovjeku u potrebi“. U tome sebe nalazimo i prepoznajemo i to je također naš raspoznajni znak u svijetu.Gdje smo prisutne?U Königsbrunnu (Njemačka) je naša kuća matica s vrhovnom upravom. Tu su još sestre koje rade u staračkom domu i dječjem vrtiću. U Stuttgartu (Njemačka) zajednica sestara radi u staračkom domu „Sveti Ulrich, a žive u Aldingenu. U Wigratzbadu (Njemačka) sestre su prisutne u Marijanskom svetištu i svojom prisutnošću pridonose duhovnom ozračju u njemu. U Grazu (Austrija) je kuća formacije (novicijat i juniorat). Tu je također i starački dom koji vode sestre. Povremeno pomažu u pastoralnom radu Hrvatske katoličke misije. U Zagrebu imamo kuću za sestre. Sestre rade u školi, bolnici i aktivne su u župnoj zajednici. U Slavonskom Brodu je zajednica sestara koja vrši župski apostolat – vjeronauk i rad u školi.
Sve što činimo nezamislivo je bez intenzivnog duhovnog života koji se očituje u zajedničkoj i osobnoj molitvi i dnevnoj euharistiji. Tu su također važne duhovne obnove i godišnje duhovne vježbe. Svjesne smo da naš život i vjerodostojnost ovise upravo o povezanosti s Gospodinom. O toj mističnoj dimenziji ovisi sve drugo u našem osobnom i zajedničkom životu. U tom duhu i radosti prihvaćamo svaku novu kandidaticu u našu družbu koja želi služiti u ljubavi.