Papina kateheza na općoj audijenciji - 16. lipnja 2010. godine
Papa Benedikt XVI. je u današnjoj katehezi na općoj audijenciji nastavio svoje razmišljanje
o svetom Tomi Akvinskom i istaknuo da Toma u svome nauku govori o suglasnosti vjere
i razuma. Draga braćo i sestre, danas želim nastaviti s predstavljanjem svetog Tome
Akvinskog, teologa koji ima toliku vrijednost da je proučavanje njegove misli izravno
preporučio Drugi vatikanski koncil u svoja dva dokumenta: dekretu o odgoju i izobrazbi
svećenika Optatam totius i deklaraciji Gravissimum educationis, koja govori o kršćanskom
odgoju. Usto, već 1880. papa Leon XIII., koji je sv. Tomu veoma cijenio i bio promicatelj
tomističkih studija, odlučio ga je proglasiti zaštitnikom katoličkih škola i sveučilišta
kazao je na početku svoga razmišljanja Sveti Otac. Glavni razlog toga silnog uvažavanja
krije se ne samo u sadržaju njegova nauka, već također u teološkoj metodi koju je
on primjenjivao, osobito njegovoj novoj sintezi i distinkciji između filozofije i
teologije. Crkveni su se oci suočili s raznim filozofijama platonskog tipa, u kojima
se predstavljao cjeloviti pogled na svijet i život, uključujući pitanje Boga i religije.
U sučeljavanju s tim filozofijama, oni su pokušali elaborirati cjeloviti pogled na
stvarnost, polazeći od vjere i koristeći sastavnice platonizma, kako bi odgovorili
na temeljna pitanja koja zaokupljaju čovjeka. Taj pogled, utemeljen na biblijskoj
objavi i obrađivan s pomoću ispravnog platonizma u svjetlu vjere, oni su nazivali
"naša filozofija". Riječ "filozofija" nije dakle bio izraz čisto racionalnog sistema
i, kao takvog, odijeljena od vjere, već je pokazivala sveobuhvatni pogled na stvarnost,
izgrađen u svjetlu vjere, ali usvojen i promišljan od razuma; taj je pogled, sigurno,
nadilazio sposobnosti razuma, ali, kao takav, je bio također zadovoljavajući za njega
primijetio je Papa. Prema svetom Tomi susret s Aristotelovom pred-kršćanskom filozofijom
otvarao je novu perspektivu. Aristotelska filozofija je, očito, bila filozofija elaborirana
bez poznavanja Starog i Novog zavjeta, objašnjenje svijeta bez objave, samo uz pomoć
razuma. I ta je racionalnost bila uvjerljiva. Tako stari oblik "naše filozofije" otaca
nije više bila održiva. Trebalo je ponovno premisliti odnos između filozofije i teologije,
između vjere i razuma. Postojala je neka "filozofija" koja je bila cjelovita i uvjerljiva
u samoj sebi, racionalnost koja prethodi vjeri, a potom "teologija", neko razmišljanje
s vjerom i u vjeri. Urgentno pitanje koje se nametalo bilo je slijedeće: jesu li svijet
razuma, filozofska misao bez Krista, i svijet vjere spojivi? Ili se međusobno isključuju?
Bilo je onih koji su zastupali nespojivost između ta dva svijeta, ali je sveti Toma
bio čvrsto uvjeren da su spojivi, štoviše da je filozofija elaborirana bez poznavanja
Krista malne očekivala Isusovo svjetlo kako bi bila potpuna. To je bilo veliko "otkriće"
svetoga Tome, koji je odredio njegov put kao mislioca. Pokazati tu neovisnost filozofije
i teologije i, istodobno, njihovu uzajamnu povezanost bila je povijesna misija velikog
učitelja nastavio je nadalje Benedikt XVI. Zajedno sa suglasnošću između vjere
i razuma, nužno je prepoznati kako se oni služe različitim spoznajnim pristupima.
Razum prihvaća istinu na osnovu njezine duboke očitosti, bila ona posredovana ili
neposredna; vjera, međutim, prihvaća istinu na temelju autoriteta Božje riječi koja
se objavljuje. Na početku svoje monumentalne Teološke sume Toma piše: "Kod znanostî
razlikujemo dva reda; neke polaze od principâ koje se spoznaje prirodnim svjetlom
razuma, kao što su matematika, geometrija i slično; druge pak uzimaju za polazište
principe koji se spoznaju s pomoću više znanosti: kao što perspektiva polazi od principâ
koji su spoznati putem geometrije a glazba od principâ spoznatih pomoću matematike.
I na taj je način sveti nauk (to jest teologija) znanost jer polazi od principâ spoznatih
uz pomoć jedne više znanosti, to jest znanosti koja resi Boga i svece" ustvrdio je
Papa. Prema svetom Tomi, primjerice, čovjek svojim razumom nesumnjivo može prispjeti
tvrdnji o postojanju Boga, ali samo vjera, koja prihvaća božansku objavu je kadra
crpiti nadahnuće iz otajstva Boga Jednog i Trojedinog. U svjetlu toga učenja svetoga
Tome, teologija tvrdi da, ma koliko ograničen, religijski je jezik obdaren smislom,
on je poput strijele odapete prema stvarnosti koju označava. Ta suglasnost ljudskog
razuma i kršćanske vjere nazire se u drugom temeljnom polazištu Akvinčeve misli: božanska
milost ne poništava, već pretpostavlja i usavršava ljudsku narav. Ova potonja, naime,
i nakon grijeha, nije potpuno izobličena, već je ranjena i oslabljena. Milost, koju
Bog obilno dijeli i koja se prenosi otajstvom Utjelovljene riječi, potpuno je besplatni
dar kojim narav biva ozdravljena, ojačana i potpomognuta težiti želji prirođenoj i
duboko usađenoj u srcu svakoga muškarca i žene: želji za srećom. Božanskom milošću
sve sposobnosti čovjekova srca bivaju pročišćene, preobražene i uzdignute naglasio
je Sveti Otac. Dubina misli svetoga Tome Akvinskog izvire – to nikada ne smijemo
zaboraviti – iz njegove žive vjere i njegove gorljive pobožnosti, koju je izražavao
u nadahnutim molitvama, poput ove u kojoj moli od Boga slijedeće: "Udijeli mi, molim
te, um koji te traži, mudrost koja te nalazi, život koji ti se sviđa, ustrajnost koja
te pouzdano očekuje i pouzdanje da ću te na kraju zagrliti" ovim je riječima završio
svoju katehezu Benedikt XVI. Na današnjoj audijenciji bila je nazočna i skupina
hrvatskih hodočasnika koje je Papa srdačno pozdravio: Od srca pozdravljam sve
hrvatske hodočasnike, a osobito vjernike iz župe sv. Mihovila iz Drinovaca u Bosni
i Hercegovini. Nahranjeni otajstvima vjere na grobovima apostola, tražite
ono što dolazi od Duha Božjega kako biste svoje vrijeme, bilo u radu ili odmoru, proživjeli
Bogu na slavu. Hvaljen Isus i Marija!