Uz liturgijska čitanja 11. nedjelje kroz godinu, razmišlja, otac Danijel Koraca

Iz riznice Božje riječi liturgija danas pred nas stavlja iznimno dirljive prizore. U prvome čitanju Bog preko proroka Natana prekorava kralja Davida za njegovo zlodjelo – grijeh – dao je pogubiti Uriju Hetita kako bi mogao uzeti sebi za ženu Bat Šebu. Liturgijski kontekst ovog starozavjetnog ulomka ne donosi nam cijelu povijest događaja. Sve ono što je David učinio, što ga je do toga dovelo, pod kojim okolnostima, koji je intenzitet njegove slobode u tom činu bio, nas ne zanima. Ono što je važno sažeto je u formulaciji: Prezreo si me. Tu je pravi korijen, pravi početak grijeha. Mi se u analiziranju svojih postupaka često bavimo okolnostima i posljedicama, međutim zanemarujemo ovaj izvor koji se sastoji u tome da prezirem ono što mi je Bog dao i želim izabrati nešto drugo. Taj prezir možemo pratiti od onoga prvoga u edenskom vrtu pa kroz čitavu povijest spasenja do njezina ispunjenja u Isusu Kristu koji nam otkriva da je grijeh ne vjerovati u njega. Ne vjerovati u njega znači odbaciti spasenje koje nam je u njemu darovano. Na ljubav ne uzvratiti ljubavlju.
U današnjem evanđelju čujemo tako lijepe Isusove riječi kojima je opisao ženu koja mu je noge svojim suzama oblila, kosom otrla, neprestano ih cjelivala i konačno pomašću pomazala: mnogo ljubljaše. Ne znamo zapravo tko je ta žena, kako joj je ime, čime se u životu bavi. Kako je živjela možemo samo nagađati na temelju misli farizeja Šimuna, koji je Isusa pozvao na večeru: „kad bi ovaj bio Prorok, znao bi tko i kakva je to žena koja ga se dotiče: da je grešnica.“ Iz ovakvoga opisa ove žene ne možemo zaključiti u čemu se sastoji to „mnogo ljubljaše“ ako ne u tome da je prihvatila Božju ljubav koja joj je dana u Isusu Kristu. Isusa se ne može malo ljubiti.
Božja ljubav prethodi našem odgovoru. Susrećući se s njegovom bezrezervnom ljubavlju, koja ide dotle da polaže vlastiti život za mene, otkrivamo svoje promašene ljubavi. Sveti Augustin će, promatrajući svoju prošlost u svjetlu susreta s Bogom reći: „O kasno sam te upoznao, ljepoto tako stara i tako nova, o kasno sam te upoznao, Bože moj!“
Današnja nam čitanja govore o procesu čišćenja, o ispravljanju vlastitih krivih stremljenja. Iskreno kajanje, kakvo susrećemo kod kralja Davida i kod rasplakane žene iz evanđelja, otvara njihovo srce, čini ga slobodnim za novu ljubav, čišću ljubav, otvara mjesto za Boga. Da još jednom upotrijebim riječi sv. Augustina, naše srce nema mira dok se ne smiri u Bogu.
Krist je svojoj Crkvi ostavio divno sredstvo pomirenja, pročišćenja ljubavi. Najčešće ga nazivamo ispovijed, međutim ispovijed je samo jedan trenutak čitavoga procesa. Proces pomirenja započinje onoga trenutka kada shvatim da sam povrijedio, prezreo Božju ljubav. Nismo uvijek toga svjesni. Pogledajmo Davida. Dok mu Bog preko proroka Natana nije ukazao na grijeh nije ga bio svjestan ili je to mislio riješiti na drugi način. Farizej Šimun nije svjestan da je prezreo svoga gosta, Isusa Krista, dok mu Isus sam nije ukazao na propuste koje je u odnosu na njega učinio, a koje je ispravila žena koju je Šimun smatrao nedostojnom Isusove blizine.
Nama se također dogodi da nismo svjesni svojih grijeha, nekada ih pokušavamo prekriti, često puta svoju krivnju racionalizirati, no iz ovih, a i mnogih drugih evanđeoskih zgoda, vidimo da jedino priznanje svoje slabosti dovodi do oslobođenja, do oproštenja. Više nego priznanje grijeha, obično nabrajanje naših promašaja, to je ispovijest vjere. Priznajem da mi je potreban Spasitelj, ne mogu se sam spasiti. Isuse potreban sam tebe. Sve metode samopomoći u slučaju grijeha ne funkcioniraju.