Uz liturgijska čitanja desete nedjelje kroz godinu, razmišlja otac Danijel Koraca

Liturgijski gledano u vremenu smo kojeg zovemo Kroz godinu. To liturgijsko razdoblje rasterećeno je velikih slavlja, nekako nam izgleda kao da smo vraćeni u normalni tijek života, u svakodnevicu. Međutim to nije uobičajena svakodnevica, to je svakodnevica s Isusom Kristom gdje središnje mjesto također zauzima njegov pashalni misterij: muka, smrt, uskrsnuće i konačna proslava s desne Ocu. Svaki dan Isusove svakodnevice osvijetljen je tim otajstvom.
Današnja nam čitanja, napose čitanje iz Staroga zavjeta i Evanđelje, donose gotovo jednaku problematiku: smrt i vraćanje u život dvojice sinova jedinaca u majki udovica. Smrt je oduvijek najveća čovjekova zagonetka, najveći problem za kojega, premda se upire svim snagama, ne uspijeva pronaći rješenje. Današnji svijet nalazi se u svojevrsnom rascjepu između života i smrti. S jedne strane pokušavamo na raznorazne načine produžiti život, ukloniti znakove starosti, prolaznosti, dok s druge pak strane prihvaćamo i odobravamo eutanaziju. S jedne strane na raznorazne načine pokušavamo kreirati novi život, a s druge ga tako jednostavno usmrćujemo još u utrobama majki. Nije zgorega upitati se koju vrijednost danas ima život i koje značenje za nas ima smrt?
Nije jednostavno susresti se sa smrću. Više-manje svi smo ju na određeni način susreli, ali naše proživljavanje tog misterija kod svakoga je drugačije. Netko je u šoku, drugi su u strahu, netko je pred njom ravnodušan, netko čak i očaran. Smrt je uvijek prilika da promislimo o životu, svome vlastitome životu. Sv. Ignacije Lojolski predlaže među inim duhovnim vježbama i jednu koja se sastoji u tome da promatram svoj život iz perspektive mene mrtvoga. Koji bi, i kakvi bi iz te perspektive bili moji životni izbori? Smrt je poziv da ozbiljno shvatimo život, da mnoge stvari u svom životu ne prihvaćamo samo kao usputne, da važne životne odluke ne donosimo inercijom, kako društvo nalaže, kako mediji sugeriraju… Važno je misliti na konac vlastitoga života, ali ne da nas strah pred smrću blokira, ne da se prepustimo strujama svakodnevnoga življenja, nego da uzmemo život u svoje ruke i činimo ono najbolje što možemo. Konac nas treba poticati na aktivnost, zauzetost, tako da kad bacimo pogled unatrag možemo biti zadovoljni ostvarenim.
Za vjernika smrt ima još jednu dimenziju. Dimenziju prijelaza, promijene. Kako nam lijepo kaže predslovlje mise za pokojne: vjernima se život mijenja, a ne oduzima. Liturgija nam otkriva novo, drugačije značenje smrti, ona nije oduzimanje nečega što nastojimo grčevito zadržati, ne dolazi do prekida, nego do promjene, nastavka. Nastavka nečega što smo već započeli. Isus u evanđelju kaže: došao sam da život imaju, u izobilju da ga imaju. Živjeti s Isusom Kristom, biti povezan s njegovim pashalnim misterijem, a to smo svi po sakramentima, u meni ostvaruje tu promjenu. Ta promjena nije jednaka povratku u život kojega su doživjeli mladić iz Naina ili sin udovice kojega je u život vratio Ilija. To je život Uskrsloga koji već sada živi u nama, u kojem se mi mičemo i jesmo, ali i u kojem ćemo biti kroz čitavu vječnost. Na tom životu već sada sudjelujemo, a nakon smrti sudjelovat ćemo u njegovu izobilju. Isus Krist – Živi – imperativ je našega izbora za život. Stoga se kršćanin nikada ne može opredijeliti za smrt, nego smrt prihvaća u vjeri i nadi.
Današnja čitanja nam jasno poručuju kako je Bogu stalo do čovjeka. On mu je bliz u svim njegovim poteškoćama, pa i onim bezizlaznima. Isus Krist jer je Bog ima moć i nad zakonima prirode. On je gospodar i života i smrti.