Papina kateheza na općoj audijenciji - 2. lipnja 2010. godine
Papa Benedikt XVI. je u svojoj katehezi na današnjoj općoj audijenciji govorio o velikom
crkvenog teologu svetom Tomi Akvinskom kojega je Crkva prozvala Anđeoskim naučiteljem.
Draga braćo i sestre, vraćamo se katehezama o velikim srednjovjekovnim teolozima te
danas želim predstaviti život jednog svetog teologa kojeg Crkva naziva Doctor communis
(Zajednički naučitelj): riječ je o svetom Tomi Akvinskom. Moj časni prethodnik, papa
Ivan Pavao II. u svojoj enciklici Fides et ratio je podsjetio da ga "Crkva uvijek
predlaže kao učitelja misli i uzora ispravnog teološkog rada" (43). Ne iznenađuje
što se upravo on, nakon svetog Augustina, najviše puta – čak šezdeset i jednom! –
spominje u Katekizmu Katoličke crkve. Prozvan je također Doctor Angelicus (Anđeoski
naučitelj), možda zbog svojih kreposti, napose uzvišene misli i čistoće života kazao
je Sveti Otac. Rodio se između 1224. i 1225. u dvorcu koji je njegova, plemenita
i imućna, obitelj posjedovala u Roccasecci, u blizini Aquina, nedaleko od glasovite
opatije Montecassino, gdje su ga roditelji poslali da stekne prvu naobrazbu. Nekoliko
godina kasnije preselio se u glavni grad Sicilijanskog kraljevstva, Napulj, gdje je
Fridrik II. osnovao ugledno sveučilište. U njoj su studenti poučavani, bez ograničenja
koja su drugdje postavljana, misli grčkog filozofa Aristotela. S njom je tijekom studija
upoznat i mladi Toma koji je nazreo njezinu veliku vrijednost. Ali prije svega, u
tim godinama provedenim u Napulju, javio se njegov poziv za stupanje u Dominikanski
red. Toma je naime bio privučen idealom toga Reda kojeg je nedugo prije toga osnovao
sveti Dominik. No, kada je obukao dominikanski habit, njegova se obitelj stala odlučno
opirati toj odluci i on je bio prisiljen napustiti samostan i provesti neko vrijeme
u obitelji. Kada je postao punoljetan, 1245. mogao se ponovno vratiti započetom putu
i odazvati se Božjem pozivu. Poslan je u Pariz da ondje studira teologiju pod vodstvom
drugog sveca, Alberta Velikog, o kojem sam nedavno govorio. Albert i Toma su sklopili
pravo i iskreno prijateljstvo, međusobno su se cijenili i bili jedan drugom privrženi,
i to u tolikoj mjeri da je Albert htio da ga njegov učenik prati također u Köln, gdje
su ga poglavari Reda poslali da osnuje teološki studij. Toma je tada stupio u dodir
s Aristotelovim djelima i njihovim tumačenjima arapskih filozofa, koje je Albert tumačio
i objašnjavao nastavio je nadalje Papa. Toma Akvinski, u školi Alberta Velikog,
izvršio je pothvat od temeljne važnosti za povijest filozofije i teologije: proučavao
je temeljito Aristotela i njegove tumače, nabavio je i latinske prijevode grčkih izvornih
tekstova; komentirao veliki dio aristotelskih djela, razlikujući u njima ono što je
ispravno od onoga što je dvojbeno ili je potpuno za odbaciti, ukazujući na dodirne
točke sa činjenicama kršćanske objave i koristeći naširoko i umješno aristotelsku
misao u tumačenju teoloških spisa koje je sastavio. Riječju, Toma Akvinski je pokazao
da između kršćanske vjere i razuma postoji prirodni sklad. Zbog svojih izvanrednih
umnih sposobnosti, Toma je pozvan u Pariz da ondje predaje teologiju na dominikanskoj
katedri. Tu započinje svoju literarnu produkciju, koju je nastavio sve do smrti i
koja je upravo čudesna: obuhvaća komentare Svetog pisma, komentare Aristotelovih spisa,
opsežna sistematska djela, među kojima glasovitu Summa Theologiae, rasprave i govore
na razne teme. To je osobina svetaca: njegovali su prijateljstvo, jer je ono jedno
od najplemenitijih očitovanja ljudskog srca i ima u sebi nečeg božanskog, kao što
je to sâm Toma objasnio u nekim quaestiones svoje Summa Theologiae, u kojima piše:
"Ljubav je u prvom redu čovjekovo prijateljevanje s Bogom i sa stvorovima koji Mu
pripadaju" istaknuo je Benedikt XVI. Nije se dugo zadržao u Parizu. God. 1259.
sudjelovao je na generalnom kapitulu dominikanaca u Valenciennesu, gdje je bio član
komisija koja je izradila plan studija u Redu. Nakon toga, od 1261. do 1265., Toma
odlazi u Orvieto. Papa Urban IV., koji ga je veoma cijenio, povjerio mu je sastavljanje
liturgijskih tekstova za Tijelovo, ustanovljeno nakon euharistijskog čuda u Bolseni.
Toma je bio profinjena euharistijska duša. Najljepši himni koji se u liturgiji Crkve
pjevaju kod slavljenja otajstva stvarne prisutnosti Tijela i Krvi Gospodnjeg u euharistiji
pripisuju se njegovoj vjeri i njegovoj teološkoj mudrosti. Od 1265. do 1268. Toma
boravi u Rimu, gdje je, vjerojatno, vodio Studium, to jest studijsku kuću Reda i gdje
je počeo pisati svoju teološku Summu. Godine 1269. ponovno je pozvan u Pariz da održi
drugi ciklus predavanja. Studenti su bili oduševljeni njegovim predavanjima. Njegov
bivši učenik je izjavio kako je Tomina predavanja pratilo veliko mnoštvo studenata,
tako da bi jedva stali u dvoranu te je dodao osobnu primjedbu da "slušati ga ispunjavalo
je srce dubokom radošću" primijetio je Papa. Posljednji mjeseci Tomina zemaljskog
života bili su okruženi posebnim ozračjem. U prosincu 1273. pozvao je svoga prijatelja
i tajnika Reginalda da mu priopći odluku da prekida svaki rad, jer je tijekom slavljenja
mise shvatio, uslijed jedne vrhunaravne objave, da sve ono što je do tada napisao
bila samo "hrpa slame". To je tajanstveni događaj, koji nam pomaže razumjeti ne samo
Tominu osobnu poniznost, već također činjenicu da sve ono što uspijevamo misliti i
reći o vjeri, kolikogod da uzvišeno i čisto bilo, beskrajno nadilaze Božja veličina
i ljepota, koja će se objaviti u punini u raju. Nekoliko mjeseci kasnije, sve više
uronjen u duboko razmatranje, Toma je umro na putu prema Lyonu, gdje se uputio kako
bi sudjelovao na ekumenskom koncilu kojeg je sazvao papa Grgur X. Umro je u cistercitskoj
opatiji u Fossanovi, nakon što je primio popudbinu s osjećajima velike pobožnosti.
Život i nauk svetog Tome Akvinskog bi se mogli sažeti u jednom događaju kojeg prenosi
stari životopisci. Dok se svetac, kao i obično, rano ujutro u kapelici svetog Nikole,
u Napulju, molio pred raspelom, Dominik iz Caserte, sakristan u crkvi, začuo je razgovor.
Toma je, zabrinut, pitao je li ispravno to što je pisao o otajstvima kršćanske vjere.
A Raspeti je odgovorio: "Dobro si govorio o meni, Toma. Što hoćeš za nagradu?". A
odgovor koji je Toma je isti onaj koji bismo mu i mi, Isusovi prijatelji i učenici,
htjeli uvijek reći: "Ništa drugo osim Tebe, Gospodine!" ovim je riječima zaključio
svoju katehezu Sveti Otac. Hrvatske hodočasnike nazočne na današnjoj audijenciji
Papa je srdačno pozdravio: "Radosno pozdravljam
sve hrvatske hodočasnike, a osobito vjernike iz župe blaženoga Augustina Kažotića
iz Zagreba te iz Hrvatske katoličke zajednice svetog Josipa iz Ulma. Dragi prijatelji,
u Presvetom srcu Isusovu, kojem je posvećen mjesec lipanj, pronađite utjehu i sigurno
utočište za vas i vaše obitelji. Hvaljen Isus i Marija!"