Razgovor s hrvatskim književnikom fra Miljenkom Stojićem

U prigodi nedavnog objavljivanja knjige pjesama «Kapaju sjene» razgovarali smo s autorom, hrvatskim književnikom fra Miljenkom Stojićem o toj knjizi i njegovu književnom radu:
Radio Vatikan(RV): Fra Miljenko nedavno je objavljena Vaša knjiga pjesama Kapaju sjene. Možete li nam nešto reći o njoj i koje teme prevladavaju u toj Vašoj knjizi?
Fra Miljenko: Ova se moja nova knjiga pojavila u nakladi DHK HB iz Mostara i u nakladi K. Krešimir iz Zagreba. Kao i u prethodnim svojim knjigama želio sam izraziti svoj odnos prema čovjekoljubnom, bogoljubnom i domoljubnom koje bi trebalo biti u svima nama. Naravno ne mogu sam zaključiti jesam li to uistinu uspio izraziti, no znam da sam se itekako trudio. Naslov možda može zvučati melankolično, pesimistično, ali to nije tako. Htio sam reći da život prolazi i da njegovi trenutci kapaju poput sjena u predvečerje. Naradili smo se, sjeli smo se odmoriti u mirni kutak, a sjene dana polako kapaju i odvode nas prema večeri. Htjeli ili ne ta prolaznost se ne može izbjeći. Zbog čega je onda ne prihvatiti i iz nje izvući najviše što se može?
Međutim, nisam u ovoj knjizi usredotočen samo na svoja ovakva raspoloženja, nego pokušavam osvijetliti i stanje u kojem se nalazimo. A to je stanje slobode za koju smo se žestoko borili i koju nam neprestano čupaju iz ruku. Prosuditelji rekoše da sam unatoč takvim žestokim tonovima ipak u pjesmama sačuvao nadu. Ja znam da sam to pokušavao, jer je besmisleno dopustiti bilo čemu da nas pobijedi. Ako želimo, uvijek možemo biti pobjednicima. Ne samo da nas Bog tome uči, nego i naša povijest, posebno Domovinski rat. Sve je bilo tako napravljeno da budemo gubitnici. Ali, pouzdali smo se u se, smogli dovoljno snage i uspjeli ostati na nogama. Ima u knjizi naravno i nekih drugih tema. Ona nit koja ih sve povezuje jest ta prolaznost koja ne ubija nego rađa za novi život.
RV: Koliko ste prije ove knjige napisali knjiga pjesama i molim Vas da nam ukratko nešto kažete i o njima?
Fra Miljenko: Prije ove knjige napisao sam još sedam knjiga pjesama. Prva, Unatoč svemu, svakako da mi je draga na poseban način. U njoj se nalazi i pjesma »Molitva iz rova« koja je bila vrlo zapažena. Čini mi se da me čitateljstvo po njoj najviše i poznaje. Nije mi bilo teško napisati je, jer sam u ta vremena bio vojni dušobrižnik i u stvarnosti iskusivao neka pitanja. Druga knjiga 'Pjesma blizini' meni osobno je draga na poseban način. Tu sam bio tankoćutniji više nego i u jednoj svojoj drugoj knjizi. A bio je rat u svom punom jeku. Razmišljajući kasnije zaključio sam da sam se između ostaloga na taj način branio i od tmurnih misli. Zaista je tada bilo opasno prepustiti im se. Trebalo je pomoću lijepoga čupati se iz blata u koje su nas svakodnevno gurali. Treća knjiga 'Kaplja na dlanu' već je bila izlazak iz toga i polagano približavanje temama s više otvorenih upitnika. Prelilo se to u sljedeću knjigu 'Sirovi blues'. Zagrizao sam u život onakav kakav je, bez odbacivanja bilo kojih tema. A onda mi se dogodila jedna zanimljiva knjiga 'Golgote glas'. Išao sam od postaje do postaje Isusovog križnog puta i razmišljao ne samo o tome, nego i o nama na našim svakodnevnim životnim putovima. Zbog toga se miješaju prošla i sadašnja glagolska vremena. Iživciran smjerom kamo je nakon 2000.-te dolaskom komunista na vlast pošlo naše društvo napisah knjigu 'Dobro jutro, kolonijo'. Podrazumijeva se da u njoj nisam očajavao, radije sam prkosio dovikujući da ćemo pobijediti unatoč tome što smo trenutno kolonija. Dugo sam vremena bio na službi u svjetskom molitvenom središtu u župi Međugorje pa nije čudno da sam opjevao i sva otajstva krunice povezavši ih s Kraljicom mira. Ta se knjiga inače zove 'Stopama mira'. Ne znam kako će se zvati sljedeća, koja se uz Božju pomoć polako priprema, ali znam da će sličiti ovim nabrojenima.
RV: Koliko mi je poznato, fra Miljenko, Vi ne pišete samo pjesme nego i prozu, a pišete i za djecu. Gdje nalazite inspiraciju i kako to uspijete spojiti s Vašim svećeničkim djelovanjem?
Fra Miljenko: Pišem, dakle, još slikovnice, kratke priče, romane za djecu, književnu kritiku, prevodim. Pomaže mi sve to i u novinarstvu kojim se također bavim. Ako nekoga to zanima, može o mome radu pročitati na stranicama portala miljenko.info.
A sada odgovor na drugi dio Vašeg pitanja koji je i lagan i težak. Zaista ne znam gdje nalazim nadahnuće za ono što radim na književnom polju pa, rekao bih, i za druge svoje pothvate. Dopustio sam sebi tri stvari koje sam već spomenuo, ali ću ih sada kratko razložiti. Nastojim najprije živjeti kao zdrava ljudska ličnost u okružju koje je takvo kakvo jest. Isto tako nastojim zdravo živjeti i svoju religioznost. To je ono što mi omogućuje sve ovo bez bilo kakvih poteškoća povezati sa svojim franjevačkim i svećeničkim životom i radom. Kad se k tome još doda ljubav prema domovini, sve ide u najboljem redu unatoč bilo kakvim zaprjekama. Odatle i sve namisli koje se svakodnevno rađaju u mojoj glavi. Zaista se ne bih osjećao ugodno da mi nedostaje bilo što od ovoga. Ne smijem zaboraviti ni prijatelje koji stoje uz mene i podupiru me u onom što radim. Vjerujem da svatko od nas može ispričati nešto slično. Naš je život poput mozaika. On jest različit, ali je uvijek mozaik i uvijek je lijep ako ga pravimo od pravih kamenčića.
RV: Kada ste se počeli baviti pisanjem i otkuda ta silna Vaša ljubav prema književnosti?
Fra Miljenko: Za početak svoga pisanja uzimam jedno zimsko jutro u osmom razredu pučke škole. Bilo je to 1975. Već sam i prije nešto pokušavao pisati, ali tog jutra idući slučajno sâm u školu ugledao sam inje poleglo po malenom polju koje je trebalo prijeći da bi se došlo do škole. K tome, bila je i neka izmaglica, a zora se rađala. Ponukalo me to da smjesta u glavi ispišem pjesmu, jer nije bilo vremena za stajanje i nazvao sam je, čini mi se, jednostavno Zora. Kasnije je dobila pohvalu i u jednom školskom listu. Eto, tako je to počelo. Nastavio sam s tim i u srednjoj školi i u vojsci, da bi nakon toga jednoga proljetnoga dana jednostavno zapalio sve što sam imao. Htio sam se okaniti takvog hoda kroz život. Uspio sam izdržati desetak godina, iako sam na zamolbu ponekada znao nešto napisati. A onda da se ne bih mučio s pitanjem pisanja, odlučio sam iskušati jesam li uistinu neki književnik ili ne. Počeo sam ponovno pisati, imao nešto objavljenog po novinama i odlučio izdati svoju prvu knjigu pjesama. Oćutio sam da su je drugi potvrdno ocijenili pa sam nastavio i tako do dan danas.
S ljubavlju prema nečem čovjek se jednostavno rađa. Sjećam se da sam u djetinjstvu volio čitati više nego išta drugo, čak i od odlaska na igru. Nakon naporna rada oko duhana s roditeljima i braćom, ako bih se dokopao neke knjige cijelu bih je pročitao. Jedino je trebala imati vezu sa stvarnošću, nisam volio one koje bi tu stvarnost prikazivale na previše umjetan način ili se sentimentalno bavile prirodom. Zanimali su me odnosi među ljudima. Danas vidim da sam to sve prenio na knjige koje pišem.
RV: Želite li nešto poručiti slušateljima Hrvatskog programa Radio Vatikana?
Fra Miljenko: Nerado nešto poručujem bilo kome, a niti mi je previše drago kad netko meni nešto poručuje. Ako to malo stavimo po strani, onda bih i slušateljima i samome sebi rekao da uvijek budemo svoji. Nemojmo dopustiti da nas bilo tko oblikuje po svom nahođenju. Činimo mi to sami, naravno uz Božju pomoć i naravno otvoreni svim dobrim stvarima oko nas. Jedino se tako može stasati u zdrave, zrele ličnosti koje će znati odgovoriti na sve životne zadatke!
RV: Hvala Vam na ugodnom razgovoru!