Uz liturgijska čitanja 7. uskrsne nedjelje razmišlja otac Danijel Koraca

Prije nekoliko dana proslavili smo svetkovinu uzašašća Gospodinovog. Isus je od Oca izašao da se nakon izvršenog poslanja Ocu vrati. Čitavo Ivanovo evanđelje ide za tim da pokaže svome čitatelju da je Isus Sin Božji, pravi Bog, jednak Ocu. Prisjetimo se malo uvoda u Ivanovo evanđelje, Proslova, onog teksta koji započinje s „u početku bijaše Riječ, i riječ bijaše kod Boga i riječ bijaše Bog.“ Najprije nam pisac govori o preegzistenciji vječne Riječi u Ocu, zatim u vrhuncu teksta govori: „I Riječ tijelom postade i nastani se među nama. I vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine.“ Vječnost je sišla u vremenitost kako bismo mi vidjeli i upoznali slavu njegovu. Ivanov proslov završava ponovnim boravkom Jedinorođenca u slavi Očevoj. Ivanu je stalo da svojim čitateljima pokaže upravo tu stvarnost bogočovještva Isusa Krista i da shvatimo da je sve ono što je on činio bilo zato da nam objavi pravu istinu o svome Ocu. Ta istina je da Bog ljubi čovjeka, da unatoč svojoj transcendenciji nije daleki Bog, nego Bog koji je blizu, koji je sa mnom.
Današnji evanđeoski ulomak uzet je iz veće cjeline Ivanova evanđelja. Ovaj Isusov govor sveti Ivan je oblikovao u molitvu Ocu koja se događa na Posljednjoj večeri. Isus je svećenik, onaj koji stoji pred Ocem da moli za nas koji smo ga upoznali. Tu se u ovoj molitvi jasno razlikuju dvije stvarnosti, dvije suprotnosti: svijet i oni koji su Isusa upoznali. Svijet u ovom smislu znači oni koji nisu povjerovali, koji ne vjeruju da je Isus pravi Bog i pravi čovjek. Ne smijemo shvatiti ovaj izraz u smislu da je svijet, ovaj stvoreni svijet, nešto što je neprijateljsko za učenike Isusove. Svijet je stvoren dobar, znamo to iz izvještaja o stvaranju. Sve što je Bog stvorio bijaše dobro. No, čovjekovim pristankom na đavlovo iskušenje u svijet je ušlo i zlo. Bog šalje svoga Sina na ovaj svijet, svijet u kojem ljudi više vole tamu nego svjetlo, da obnovi palu čovjekovu narav, kako bi tako obnovljena mogla zajedno s njime obnavljati lice zemlje. Na nama, kršćanima, je da surađujemo s Kristom u obnovi svijeta. Mi smo ti koji smo sol zemlje i svjetlo svijeta. Svijet treba biti više naš, više Božji. Uzašašćem k Ocu Krist je postavljen nad svakim vrhovništvom i vlašću, nad svakom moći i gospodstvom. Čini se da ponekad premalo vjerujemo u tu činjenicu da je svijet Božji. I mi poput svjedoka Isusova uzašašća gledamo u nebo, mislimo da je Bog otišao, a nas ovdje ostavio da se mučimo. Dva su anđela opomenula učenike: što stojite i gledate u nebo? Vratite se u svoju svakodnevicu i tu budite Kristovi svjedoci. U vama i po vama je Isus prisutan u svijetu. Tu Kristovu prisutnost moramo otkrivati. Upravo je zato svijet i naša svakodnevica prilika i mogućnost da posvećujemo onaj dio svijeta koji to možda još nije. Upravo učiniti svijet svijetom. Onakvim kakvim je zamišljen kad ga je Bog stvarao. To je pravi svijet. Ovo što mi danas poznajemo je izopačena slika svijeta. Takav svijet nije prijatelj kršćaninu i onaj koji je Krista upoznao ne bi smio koketirati s ponudama ovoga svijeta, nego u suradnji s Duhom Svetim mijenjati lice zemlje. Ove naše, konkretne. Mog stana, mog haustora, moje ulice, mog grada, moje Domovine.
Učenici su ipak shvatili što im je činiti i povukli su se u molitvu da prime snagu odozgor. Snagu koja će im pomoći da preobražuju svijet. Možda bi i mi češće trebali biti postojani u molitvi. Moliti da nam Gospodin pošalje svoga Svetoga Duha da budemo kadri djelovati u njegovo Ime. Nalazimo se u devetnici Duhu Svetome. S cijelom Crkvom molimo da Gospodin izlije svoga Duha na nas. Da taj Duh koji je uskrisio Isusa od mrtvih, oživi i naša ponekad mrtva tijela.
Učenici su u očekivanju toga Dara bili jednodušno postojani u molitvi s Marijom. Mjesec je svibanj posvećen upravo Božjoj Majci. Zazivamo ju kao posrednicu svih milosti. Neka nas ona zagovara kod svoga Sina. Neka pred njegovim prijestoljem moli za nas da nam pošalje Duha Svetoga i da budemo spremni otvoriti se tom Daru.