Uz liturgijska čitanja 5. uskrsne nedjelje razmišlja pater Danijel Koraca

Današnja liturgija snažno je obilježena novošću. Nekoliko puta u službi riječi čujemo upravo izraz: novo. Knjiga otkrivenja tako govori o novom nebu i novoj zemlji, novom Jeruzalemu, o tome kako Onaj što sijedi na prijestolju sve čini novo; Isus u evanđelju kaže: „Zapovijed vam novu dajem“; u popričesnoj molitvi molimo da iz stare grešnosti prijeđemo u novi život; zborna molitva, premda izričito ne upotrijebivši riječ 'novo', govori nam o novosti koju nam je Bog Otac darovao u Isusu Kristu – spasenje i posinjenje – koje će darovna molitva formulirati izrazom dionici božanske naravi.
Nešto novo u nama uvijek pobuđuje osjećaje radosti, nade, ali i strepnje. Novost je osvježenje, ali je istovremeno i nesigurnost. „Varietas delectat – različitost, promjena veseli“ učili smo u latinskim poslovicama, ali nas može i uznemiriti. Međutim, nije takva novost koju kroz uskrsno vrijeme slavimo. Novost o kojoj nam liturgija progovara donosi mir. To je pozdrav kojim Uskrsli pristupa svojim učenicima: „Mir vama!“ U vremenu u kojem živimo, u nesigurnosti koju nam donosi novi dan potrebni smo upravo novosti evanđelja, novosti Isusove riječi. On je jedini kadar svladati naš strah, naše strepnje, naše nesigurnosti, naša očajavanja… Potrebno je vratiti ga u naš život.
Govoreći o novosti mogli bismo pomisliti da nam današnja čitanja sugeriraju da ono staro, prijašnje nije valjalo. No, je li to upravo tako? U čemu se sastoji ta novost Isusove zapovijedi o ljubavi, njezina izvornost? Na drugom mjestu u evanđelju Isus govoreći o onome o čemu ovise sav zakon i proroci citira Stari zavjet, riječi iz Knjige ponovljenog zakona. Mi ih poznajemo i učimo kao zapovijed ljubavi. Učili smo: Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe. Danas čitamo u evanđelju: „Ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas…“ Mjerilo ljubavi više nisam ja, nije samo „kao samoga sebe“, nego onako kako Krist ljubi mene. Naša ljubav, ili ono što zovemo ljubavlju, često je interesna, sebična, manjkava, međutim Kristova ljubav prema nama vrhunac je ljubavi, vrhunac altruizma. Ljubiti jedni druge, nije običan nalog, nego je to zapovijed potkrijepljena Isusovim primjerom, božanskim primjerom, predanjem vlastitoga života. „Nema veće ljubavi od ove: dati svoj život…“ Kršćanstvo nije religija koja se temelji na teorijama, nego na djelima, Božjim spasenjskim djelima koja svoj vrhunac doživljavaju u muci, smrti i uskrsnuću Isusa Krista. Novost današnjega evanđelja nije u sadržaju nego u načinu. Ljubiti kao što je Krist ljubio, pa čak i one koji nam tu ljubav ne uzvraćaju, čak i one koji nas mrze.
Za kršćane je mjerilo ljubavi osoba Isusa Krista. Njegovo na križu probodeno Srce postaje ogledalo u kojem promatramo vlastito srce. U poniznosti i iskrenosti prema samima sebi treba stati pred to ogledalo i pokušati pronaći barem neke zajedničke crte. Ukoliko ih ne nalazimo ne treba očajavati, nego s povjerenjem pristupiti Božjem milosrđu koje sve čini novim.
Iz svog svakidašnjega iskustva svjesni smo da ljubiti Kristovom ljubavlju baš i nije tako jednostavno. Ostati vjeran tom idealu vjerojatno je i veća i teža nevolja od onih koje su prolazili Pavao, Barnaba i braća u Listri, Ikoniju i Antiohiji. Biti progonjen, neshvaćen, neprihvaćen, odbačen zasigurno nije lako. Iskušenja su to za našu postojanost. Bole nas takva iskustva, napose onda kada nastupamo s najboljim namjerama. Međutim, iznevjeriti ideal, poreći nešto što je konstitutivni dio moga bića, zasigurno uzrokuje veću patnju. Stoga nas i potiče današnje prvo čitanje da ustrajemo u vjeri, u onome nauku kojeg su nam apostoli predali, u vjeri da je njihovo svjedočanstvo o Kristovoj pobijedi nad smrću – njegovo uskrsnuće – istinito, da je živ i da se zauzima za nas sve do onoga trenutka kada će otrti svaku suzu s naših očiju.