Sve, ali svećenik nikako!

Sve, samo ne svećenik! – zakleo se velečasni David Banzato, iz Padove, napuštajući sjemenište. Našavši se izvan sjemeništa uvjerio se u besmislenost svog života te ponovno odlučio postati svećenik. Zaređen je 23. rujna 2006. godine, a danas je odgovoran za evangelizaciju pri zajednici 'Novi horizonti, koju je 1991. godine osnovala Chiara Amirante, kako bi pomogla posljednjima, odbačenima od društva.
Govoreći o svome svećeništvu u razgovoru za našu radio postaju, velečasni Banzato je rekao kako je kao ministrant uvijek sudjelovao u životu župe, sve dok nije ušao u sjemenište. Želio sam nečem velikom i posebnome posvetiti život. Osim toga privlačila su me također sjemenišna igrališta, bilo je sedam nogometnih igrališta, brojni mladići na okupu su također utjecali na moju prvu odluku. Ušao sam u sjemenište. Ali ubrzo sam shvatio da je život u sjemeništu bio posvema različit od onoga što sam očekivao, i nažalost napustio sam sjemenište s dva obećanja upućena prema nebesima. Prvo je bilo: Bože, ako postojiš, daj da osjetim tvoj nedostatak. Drugo obećanje, prelazeći preko sjemenišnog praga, bilo je: „Sve, ali svećenik nikako!“ Zakleo sam se jer sam mislio da bi svećenički život na neki način ograničavao moj životni put – rekao je velečasni Banzato.
Postao sam svjestan da sam po tome „ne“ Bogu iskusio smrt u srcu, besmisao, prazninu. Katkada sam bio u napasti da se ubijem, jer život bez Boga u srcu nije imao smisla, ta me napast progonila sve dok nisam susreo Chiaru Amirante, utemeljiteljicu udruge „Novi horizonti“, čiji me način govora o Isusu i evanđelju sasvim obuzeo: bio je istinit govor! Shvatio sam da njezine riječi nisu odvojene od života, iz iskustva je govorila o Bogu, doslovno živeći evanđelje. Probudila je u meni božansku iskru koju svi nosimo u sebi, iako je možemo zatrpati brojnim stvarima, ona je uvijek tu – ustvrdio je velečasni Banzato.
Na upit što je za njega značilo postati svećenik, rekao je kako danas može svjedočiti kako je svećeništvo neograničeno pouzdanje u Boga; osjećao sam nukanja, a nakon toga sam morao učiniti skok u prazno, reći: „Dobro, pouzdajem se u tebe, Isuse! Danas zaista mogu ustvrditi da bih krvlju potpisao svoj odabir, a svim mladima bih poručio: „Ne bojte se Bogu reći da!“ Bilo što od vas tražio, jer bilo što On mislio za nas beskonačno je veće od naših sićušnih projekta. Naravno, trpljenje i umor obilježja su svakoga poziva. No, ništa se ne može usporediti s radošću koju Bog udjeljuje kada se prepustimo njegovim planovima – ustvrdio je velečasni Banzato.
Govoreći pak o svome pastoralnome djelovanju, ustvrdio je da je evangelizacija umijeće. Riječ je o tome da se evanđelje nosi tamo gdje je rođeno, među narod nositi Isusa ima svoje posebne draži; danas se osjeća beskrajan krik u čovječanstvu koje umire zbog pomanjkanja ljubavi. Mi imamo izvor radosti i ne smijemo ga držati za sebe. Ako bismo na cesti vidjeli prometnu nesreću i ne bismo ponudili pomoć, morali bismo odgovarati pred zakonom. Glavni poziv kršćanstva, odnosno Crkve, jest evangelizacija, a to znači svjedočiti Krista, odgovorni smo pred Bogom ako ne evangeliziramo – ustvrdio je velečasni Banzato.
Na upit o plodovima Svećeničke godine, rekao je kako je oživjela svijest o uzvišenosti svećeničkoga poziva: Krist stanuje u svećeniku, On svojom moći djeluje u njemu. Osim toga, brojni mladi razmišljaju o svećeničkome pozivu. Kao posljednji plod Svećeničke godine istaknuo bih veliku molitvu opće Crkve za svećenike, a ujedno mislim da je to najveći plod: rekao bih da bi bilo poželjno jedno desetljeće umjesto jedne svećeničke godine – zaključio je velečasni Banzato.