Na putovima svijeta Krist po Euharistiji biva svakidašnji „životni drug“ svake
osobe, kao što je bio za učenike na putu u Emaus. Protagonisti tog slavnoga evanđeoskog
prizora svetoga Luke u središtu su misne liturgije u srijedu i četvrtak uskrsne osmine.
O njihovoj životnoj dogodovštini, koja se isprepliće s izvanrednim susretom s uskrslim
Kristom, govorio je Benedikt XVI. u jednome nagovoru prije molitve 'Kraljice neba'. Pješačili
su oko deset kilometra pričajući o razočaranju zbog prekinuta sna. Ogorčeni su se
vraćali kući jer je krvavo nasilje potopilo nadu u bolju budućnost Izraela. U to su
otprilike bili uvjereni Kleofa i nepoznati njegov drug, dok su prašnjavim putom hodili
prema Emausu, pripovijedajući o minulim zbivanjima, udaljujući se od jeruzalemskih
zidina, koje su se činile sve manje poput njihove nade. Njima se iznenada pridružuje
neki čovjek, stranac, koji ne zna što se zbilo na Golgoti, poprištu nepravedne smrti
po „riječima i djelima“ pravedna proroka, kojeg su razapeli na križ. Govoreći
o osjećajima dvojice učenika u nagovoru prije molitve 'Kraljice neba', 6. travnja
2008. godine, Benedikt XVI. je istaknuo kako se iz njihova razgovara s nepoznatim
suputnikom doima to što je evanđelist Luka stavio na usne jednoga od njih: „Nadali
smo se...“ Taj glagol u prošlome vremenu govori sve: vjerovali smo, slijedili smo,
nadali se ..., a sada je sve propalo. Čak ni Isus Nazarećanin, koji se očitovao kao
moćni prorok po djelima i riječima nije uspio, a mi smo jako razočarani. Ta drama
učenika iz Emausa izgleda poput ogledala situacije brojnih kršćana našega vremena:
čini se da je propala nada vjere. Vjera zapada u krizu zbog negativnih iskustava,
osjećamo se kao da nas je Gospodin napustio – istaknuo je Benedikt XVI. Ni pripovijedanje
žena kako su vidjele neke ljude koji tvrde da je Isus živ, ne može ozbiljno uzdrmati
dvojicu učenika. Učenici prispjeli na grob, nisu ga vidjeli, priznali su, kao da pred
praznim grobom uskrsnuće nije bilo važno. Nakon toga, na putu za Emaus odigrava se
drugi dio prizora: Krist se postupno objavljuje, najprije govoreći o sebi kroz svete
tekstove, zatim lomeći kruh za njih. Ovaj krasni evanđeoski tekst uprizoruje strukturu
svete mise: u prvome dijelu slušanje riječi iz Svetoga pisma, u drugom pak dijelu
je euharistijski obred i zajedništvo s Kristom u sakramentu njegova tijela i krvi
– ustvrdio e Papa. Krist je u jednome trenutku nestao ispred očiju učenika iz
Emausa. Ali je na oltaru, u koji se pretvori njihov siromašni stol, ostao znak izlomljena
i prikazana kruha, upravo kako se već dvije tisuće godina zbiva u crkvama svijeta.
Susret s uskrslim Kristom, koji je također danas moguć, dariva nam dakle dublju i
istinitiju vjeru, iskušanu, tako reći, u vatri uskrsnoga događaja: čvrstu vjeru koja
se ne hrani ljudskim idejama nego riječju Božjom i njegom stvarnom nazočnošću u Presvetome
oltarskom sakramentu – kazao je Papa. Pobijeđena je nevjerica, zaboravljeno razočaranje,
rasplinula se žalost, dvojica su iz Emausa osjetila toplinu radosti, koja je, rekli
su jedan drugome, na strančeve riječi zapalila njihova srca. Stupilo je vrijeme svjesnoga
zanosa, navještaja koji odmah treba odnijeti u Jeruzalem. Valja se vratiti istim putem,
otprilike desetak kilometara, odmah, nije važno što je dan na izmaku i što pada noć.
Prašina i udaljenost sad raspršuju obrube maloga sela, koje je u kršćanskoj povijesti
više mjesto duha nego zemljopisno mjesto – tvrdi Sveti Otac. Ne zna se točno gdje
je Emaus. Postoje razne pretpostavke, a to nije bez svoje sugestije da možemo misliti
kako Emaus ustvari predstavlja svako mjesto: cesta koja vodi u Emaus put je svakog
kršćanina, dapače, svakog čovjeka. Na našim putovima uskrsli Krist postaje suputnik,
da u našim srcima ponovno zapali toplinu vjere i nade te da izlomi kruh života vječnoga
– zaključio je Benedikt XVI.