Uz liturgijska čitanja Cvijetnice razmišlja vlč. Tadija Crnjak

Današnjom nedjeljom, nedjeljom Muke Gospodnje ili Cvjetnicom, završava korizmeno vrijeme u širem smislu riječi i počinje sveti Veliki Tjedan, tjedan Muke Gospodnje, u kojemu Crkva posebnim i vrlo bogatim liturgijskim slavljima posadašnjuje i uprisutnjuje sveta otajstva našega spasenja: muku, smrt i uskrsnuće Isusa Krista Gospodina našega.
Cvjetnica, kao prisjećanje Kristovog veličanstvenog ulaska u Jeruzalem kojim je započela njegova muka, ostavila je dalekosežne posljedice, promijenila tijek povijesti, tumačenje i osmišljenje ljudske boli i patnje.
I Gospodin je to znao. Njegovo djelo otkupljenja nije prestajalo pred Jeruzalemskim vratima, u gromoglasnom skandiranju razdragane mase, koja je u tom trenutku u Njemu vidjela zemaljskoga spasitelja, rješenje za sve svoje probleme. Iako je to, ljudski razmišljajući, mogla biti satisfakcija za sve što je Isus činio, za ljudske pogrde, progonstva, za sve neugodnosti koje je podnio, Gospodin je imao snage gledati dalje, preko prividne ljepote ljudske časti i slave.
Danas na nedjelju muke gospodnje možemo razmišljati i o ljudima koji Isusa svečano dočekuju u Jeruzalemu, žele ga zakraljiti, njega koji je činio tolika znamenja a nedugo zatim ga osuđuju i daju da ga se osudi na smrt na križu, namijenjenu u to doba za najveće zločince. I sami apostoli koji su toliko vremena provodili sa Isusom, zaboravili su Božju ljubav i zanijekali ga i razbježali se. Ipak, Bog je veći od svakog našeg grijeha, došao je uništiti sve naše grijehe te nam darovati radost i plodove svoje ljubavi.
Neizmjerno je važno, vjernici, iz godišnjeg spomena Muke Gospodnje crpiti mudrost, pronaći pouku i ohrabrenje. Naš hod u svečanim povorkama današnjega liturgijskoga slavlja s maslinovim i palminim granama u ruci, nije san, bijeg u umjetno stvoren svijet, nego hod u realnosti i prema realnosti ljudskoga življenja. On nam govori da moji križevi, moja bolest, moje neshvaćanje i progonstvo od strane braće i sestara, nije kazna, nije plod prokletstva, nego moj veliki tjedan, dani moga križnoga puta i muke, kojih se ne treba bojati jer ih je moguće «iskoračati» zagledan u svijetlo uskrsnoga jutra. Moguće ih je nadživjeti jer nisam u njima sam, moj Šimun Cirenac je raspeti Krist!
Sve ove tajne Božje ljubavi živjet ćemo u ovom svetom tjednu, u kojemu ćemo slaviti povijest Boga, koji nas ljubi do te mjere da je spreman prihvatiti najveća poniženja i smrt. Jedino što mogu kao vjernik reći u ovim svetim danima jest hvala ti Bože za toliku ljubav prema meni nedostojnom grešniku.