Uz liturgijska čitanja III. korizmene nedjelje razmišlja vlč. Tadija Crnjak
Slavimo danas III. korizmenu nedjelju. I današnje evanđelje, treće korizmene nedjelje,
stavlja pred nas jednu lijepu prispodobu iz stvarnog života, koju je tako lagano zamisliti.
Kroz sliku neplodne smokve Isus stavlja pred nas jedan od temeljnih zahtjeva koji
se nameće čovjeku vjerniku, a to je obraćenje. U tom smislu upravo je korizma jedno
od onih povlaštenih vremena u životu vjernika kada želimo razmisliti malo više o svom
životu, o svom odnosu prema Bogu, prema bližnjima, možemo reći o onome što je loše
u mom ponašanju, što želim popraviti, obratiti. Priča o neplodnoj smokvi vrlo je
jasna. Naime, ova smokva koristi dragocjen prostor, zemlju, vinogradar se muči oko
nje a ona ne rađa plodovima, možemo reći da živi kao parazit. I zato, pitanje gospodara
ovog vinograda je sasvim na mjestu: Zašto da iscrpljuje zemlju? K tomu treba nadodati
da vinogradar ima zaista golemo strpljenje s neplodnom smokvom jer već tri godine
ona ne rađa plodom a on je još nije sasjekao, uništio. Vjerujem da svatko od nas
koji danas slušamo ovo evanđelje može kroz sliku neplodne smokve razmišljati i o svom
vjerničkom životu. U slici ove neplodne smokve mogu se pronaći i ja. Bog se brine
za mene poput ovog vinogradara iz današnje prispodobe. Bog mi je dao dar života, mnoge
talente i lijepe mogućnosti da moj život urodi dobrim i slatkim plodovima, ali ipak
sam svjedok kako se često to ne događa, nema plodova ili su vrlo sitni. Kako to često
biva, donosim toliko dobrih odluka a onda kasnije nerijetko zbrajam deficite. Unatoč
tomu lijepa je spoznaja da je moj Bog strpljiv, baš poput ovog vinogradara, i da mi
daje vremena a i sve ono što je potrebno da moj život urodi lijepim plodovima. Mom
Bogu nije stalo da me uništi nego mu je stalo da se obratim da istinski budem sretan
i ja i moji bližnji. Bog me kroz ovu prispodobu uči kolika je vrijednost strpljivosti,
koja je toliko potrebna današnjem čovjeku. Ništa me ne može ispričati i opravdati
kada se osorno i grubo ponašam prema bližnjemu. Dao nam svima dragi Bog strpljivosti
koju on pokazuje prema nama grešnicima. I na kraju svjesni svoje krhkosti i nestalnosti
u svojim nakanama i odlukama, molimo Boga da nam i on pomogne u našim nastojanjima
oko obraćenja kako ne bismo bili iskorijenjeni i uništeni. U tom smislu usmjerimo
svoje misli i prema vječnosti i Uskrsu kojemu hrlimo u susret. Ljudi danas ne vole
niti pričati a niti razmišljati o onome što nas, htjeli mi to ili ne, čeka jednoga
dana. Mi kršćani ipak smo pozvani živjeti i s tom mišlju da ću jednog dana stati pred
svog Boga koji mi je dao sve pogodnosti da budem plodan dobrim djelima. Sv. Augustin
tvrdio je da nas je Bog možda bez nas i stvarao ali nas ne može spasiti ako s njim
ne surađujemo. Današnje evanđelje potvrđuje te riječi. Bog nas previše voli da bi
nam učinio išta nažao, no zato si mi sami kao i drugima, nažalost, prečesto nanosimo
boli i patnje. Gospodin od nas traži samo dobru volju, njegovom strpljenju nema granica.
Najposlije, svatko će učeniku kod kojega se vidi velika marljivost i trud, pa makar
i ne bude sve savršeno, progledati kroz prste. I ja se nadam da će Gospodin slično
učiniti sa mnom kada se pojavim pred njegovim licem. AMEN