Crkva je još uvijek sveta?

Svetost Crkve je kao nikad aktualno pitanje, ne samo zbog vijesti u posljednje vrijeme, poput skandala s kojima su se sučelili Benedikt XVI. i irski biskupi, ili koje stižu iz Njemačke, nego jer se o svetosti Crkve govori u najnovijim dokumentima i papinskim spisima. Pitanje je ponovno aktualizirano u knjizi „Sugrađani svetaca i ukućani Božji“, povijesno-teološkoj studiji o svetosti Crkve, čiji je autor Miguel De Salis, profesor teologije na Papinskome sveučilištu Svetoga Križa. Kardinal José Saraiva Martins, bivši pročelnik Zbora za proglašenje svetih, u predgovoru knjige govori o svetosti kao „daru Božjem i čovječjem odgovoru Bogu“. Govoreći o svetosti Crkve u intervjuu za agenciju Zenit, a na upit nedostaje li taj dar u Crvi XXI. stoljeća, odgovorio je kako ne manjka dar ni odgovor. Dosta je promatrati trag svetosti koji su ostavile osobe poput Majke Terezije, oca Pija, Maksimilijana Kolbea, Piergiorgia Frassatija, Ivana Pavla II. i brojnih drugih koji su obilježili najnoviju povijest – ustvrdio je profesor.
Na upit je li moguće nakon nedavno objavljenih događaja vidjeti svetost, rekao je kako je to moguće, ali ju je teško naći. Neke vijesti govore o rani, a kad je netko ranjen teže je shvatiti da su drugi dijelovi tijela zdravi, da nije sve bolesno. Osim toga, znamo da se svi kršćani ovdje na zemlji svaki dan moraju obraćati, a potrebno je čišćenje da bi se moglo vidjeti svetost. Drugi vatikanski sabor u dogmatskoj konstituciji Lumen Gentium podsjeća da je Crkva, koja u svome krilu obuhvaća grješnike, u isti mah sveta i potrebna čišćenja, da neprestano vrši pokoru i obnovu – istaknuo je profesor.
Na upit je li to opravdavanje grijeha, rekao je kako je grijeh svako djelovanje protiv Boga i njegove Crkve. Bez sumnje, kad bi bio samo jedan potvrđeni slučaj zloporaba uvijek bi bio u potpunoj suprotnosti s evanđeljem, užasno nasilje protiv djece Božje. Ne treba se bojati istine. Naša se vjera temelji na Kristu, a ne na ljudima ili na činjenici da se ima život u kojem se neće osjećati tuđi grijeh – ustvrdio je profesor De Salis.
Na upit kako shvatiti osudu pastira koji nisu blagovremeno spriječili zloporabe, rekao je kako Katekizam Katoličke crkve podsjeća da se svi članovi Crkve, uključujući njezine službenike, moraju priznavati grješnima. Kukolj grijeha se nalazi u svima, sve do svršetka vremena, pomiješan s dobrim sjemenom evanđelja. Crkva dakle okuplja grješnike koje je dosegnulo Kristovo spasenje, a uvijek je na putu posvećivanja. Moguće je, a to je povijesna činjenica, da se oni koji sačinjavaju Crkvu ponašaju suprotno evanđelju, ali ima brojnih pastira (Crkva ima više od pet tisuća biskupa) koji velikodušnim samoprijegorom služe vjernicima. Dovoljno je osvrnuti se na zatvorene biskupe u Kini, Vijetnamu i drugim dijelovima svijeta. Mislim da nas sve to poziva na hrabrost. Pred osporavajućim iskustvom svetosti i grijeha u Crkvi, valja se osvrnuti na slična iskustva u povijesti Crkve i razumjeti ih prije nego se izmisli novi odgovor. To znači gledati što je bilo prije nas i što nas okružuje. Zamjećuje se, možda s čuđenjem, da Bog unatoč svemu nastavlja prebivati među nama. A to ima dvije temeljne posljedice: naša nada nije naivna niti nesvjesna, nego je ukorijenjena na sigurnosti Božje pomoći, druga je pak odgovornost svih vjernika u Crkvi, utemeljena na Božjem pozivu na suradnju u poslanju. Drugim riječima, na tuđi grijeh treba odgovoriti svetošću, a ne s drugim grijehom. A nije rečeno da sveti odgovor uvijek mora biti pasivan. Ima mjesta za ljudsku kreativnost: sveci su bili kreativni – ustvrdio je profesor.
Na upit stvarnoj svetosti Crkve, rekao je kako se svetost Crkve tradicionalno tumači razlikujući dva vidika; objektivna svetost: sakramenti, Božja riječ, nazočnost Kristova i Duha Svetoga, moralni zakon i svi drugi darovi koje joj je Bog podario kako bi mogla obavljati poslanje koje joj je povjerio, a plodovi svetosti prouzročeni primljenim božanskim darovima, to jest sveci i uobičajeni život u milosti Božjoj, življen ovdje na zemlji drugi su vidik. No, takvo promatranje svetosti Crkve ne uspijeva dobro protumačiti utjecaj grijeha u Crkvi i, dakle, u njezinoj življenoj svetosti – kazao je profesor.
Na zamolbu da svojim riječima pojasni ta dva vidika, rekao je kako u svijetu više od 400 tisuća svećenika služi vjernicima: slave misu, katehiziraju, brinu se o bolesnima, pomažu obiteljima i tako redom. Dobro ne stvara buku niti se pojavljuje u tiskovinama; sa zlom je naprotiv obrnuto. To svjedoči broj svećenika poginulih u posljednjim godinama poradi zauzimanja za siromašne, ili oni koji trpe progone zbog vjere i obrane ljudskih prava. Osim toga, valja shvatiti da se vijesti predstavljaju tako da zaokupe našu pozornost, koja je već isprovocirana brojnim podražajima. A u doba snažne sekularizacija, poput današnjeg, razmjer pogrješnih ponašanja među svećenicima je na istoj razini, ako ne i niži, u odnosu na razmjer među građanima zapadnih društava. To ne umanjuje težinu nekih slučajeva s kojima se možda nije suočilo na ispravan način, stoga je hijerarhija uzela stvar u ruke i nastoji riješi probleme, tražeći oproštenje ako je potrebno – ustvrdio je profesor.
Na primjedbu kako izgleda da iza toga stoji proturječno ponašanje, rekao je kako uopće ne sumnja u to. Kada osjetimo suprotnost između onoga što neki kršćanski vjernik čini i onoga što kaže da priželjkuje, vidimo proturječnost. U takvim slučajevima proturječan je vjernik laik kao i neki član hijerarhije ili redovnik. Dar ljudske slobode može se usmjeriti prema dobru ili prema zlu, to vrijedi i za nas crkvene članove, bez obzira jesmo li ili nismo svećenici. To nas ne treba čuditi, vjerujemo u Boga a ne u ponašanje Božjih ljudi. Istodobno ne smijemo se predavati niti navikavati pred poticajima grijeha, jer Bog je od svih tražio da svojim životom prenose ljubav kojom On ljubi sve. U biti, pred nekim proturječnim ponašanjem ili pred poticajom na grijeh ne smijemo počiniti grijeh očajavanja, malodušnosti, tvrdoglavosti niti srdžbe. Štoviše, slijedeći Kristovo ponašanje, pozvani smo odgovoriti sa svetošću i obraćenjem u čemu nam Bog pomaže sa svojom milošću – zaključio je profesor De Salis.