Prva korizmena propovjed u Vatikanu

Kršćanstvo je zaljubljenost a ne prisila, odbacivanje kršćanstva na Zapadu jest odbijanje milosti – ustvrdio je otac Canatalamessa, propovjednik Papinskoga doma, u prvoj korizmenoj propovijedi održanoj prije podne (5. ožujka) u kapeli Redemptoris Mater pred Svetim Ocem i članovima Rimske kurije. Otac Cantalamessa je govorio o razlici između Pisma, odnosno zakona, i Duha, te o ulozi svećenika kao djelitelja Božjih otajstava.
Propovjednik je u propovijedi govorio o bitnoj razlici između Staroga saveza, utemeljenog na Pismu, odnosno na Mojsijevu zakonu ispisanom na kamenim pločama, i Novoga saveza Duha, nutarnjeg zakona zapisanoga u srcima. Po tome se „razlikuje kršćanstvo od drugih religija“. Novi zakon je novi život, to je milost koja proizlazi iz Kristove smrti i uskrsnuća: Svaka ljudska religija ili vjerska filozofija počinje govoreći čovjeku što treba činiti da bi se spasio... Kršćanstvo ne započinje govoreći čovjeku što mora činiti, nego mu govori o tome što je Bog učinio za njega. Isus ne počinje propovijedati: 'Obratite se i vjerujte evanđelju kako bi kraljevstvo došlo među vas; nego je počeo govoreći: Kraljevstvo Božje je među vama – bez vaše zasluge, besplatno! Obratite se dakle i vjerujete evanđelju. Nije dakle obraćenje prije spasenja, nego je spasenje prije obraćenja, najprije dar potom obraćenje, obveza – ustvrdio je otac Cantalamessa.
Na isti način valja shvatiti zapovijed ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Prije zapovijedi je plan dara – milosti. Ljubimo jer nas je prije Bog ljubio. Iz dara proizlazi obveza, a ne obrnuto. U tome smislu bi bio čisti moralizam na stari način živjeti najuzvišenije evanđeoske zapovijedi, bez milosti. Zakon duha – ustvrdio je otac Cantalamessa –u strogom smislu nije onaj koji je Isus proglasio na brdu blaženstava, nego onaj koji je na Pedesetnicu urezao u srca: Apostoli su živa potvrda toga. Oni su iz živog Kristova glasa čuli sve evanđeoske zapovijedi, primjerice tko želi biti prvi mora postati posljednji i sluga svih, ali ih sve do posljednjega časa vidimo kako se trude ustanoviti tko je među njima najveći. Samo nakon silaska Duha Svetoga vidimo ih kako su zaboravili sebe a zabrinjavaju se kako naviještati velika djela Božja – istaknuo je propovjednik.
Govoreći o učinkovitosti novoga zakona Duha, rekao je kako djeluje kroz ljubav s kojom nas Bog ljubi i, istovremeno, čini da ljubimo Boga i bližnjega. Riječ je o novoj ljubavnoj sposobnosti. Ljubav je zakon Duha, u smislu što u kršćaninu ostvaruje novi dinamizam koji ga potiče da vrši spontano sve što Bog traži od njega, jer je posvojio volju Božju i ljubi sve što Bog ljubi. Potiče da se djeluje iz ljubavi, a ne zbog prisile: a upravo je velika dobit koju kršćanski puk uvijek mora ostvarivati. Kršćanstvo je ustanovljeno da ga se živi iz zaljubljenosti, a ne zbog prisile – istaknuo je otac Cantalamessa.
Govoreći pak o svećenicima, rekao je kako je zadaća svećenika „pomoći braći da žive novost milosti“, činiti da ljudi osjete kako kršćanstvo nije nauk, nego Osoba, da ne propovijedaju sebe nago beskrajnu Kristovu ljepotu, divote Duha koje se ne nameću nego privlače. Ipak, teškoća je, poglavito za današnjega čovjeka – kako je rekao – upravo vjera da njegovo spasenje ne ovisi isključivo o njemu: Spasiti se po milosti, znači priznati ovisnost o nekomu, a to je najteže. Sveti Bernard tako tumači Sotonin grijeh: on je radije po vlastitoj zasluzi želio biti najnesretnije stvorenje, umjesto najsretnijega po tuđoj milosti; radije htio biti nesretan ali neovisan, negoli sretan a ovisan... Odbacivanje kršćanstva, što je u tijeku na nekim razinama naše zapadne kulture, kada nije odbijanje Crkve i kršćana, jest odbacivanje milosti – zaključio je otac Cantalamessa.