Uz liturgijska čitanja II. korizmene nedjelje razmišlja vlč. Denis Barić

Draga braćo i sestre!
Zasigurno je svatko od nas u životu osjetio iskustvo lijepoga. Zaželjeti da trenutak koji nam izmiče pred očima zaustavimo, da mjesto na kojemu boravimo bude naše trajno prebivalište, poznata su nam životna iskustva. To iskustvo zasigurno su imali i učenici iz današnjeg evanđelja, te stoga i Petar bez ustručavanja govori Isusu: Učitelju, dobro nam je ovdje biti. Načinimo tri sjenice…
Zanimljivo, i u današnjem evanđelju Isus je poveo trojicu svojih učenika Petra, Ivana i Jakova na goru, koja s pravom simbolizira mjesto Božje blizine, Božje objave, molitve. Ali s te gore potrebno je sići, pogotovo ako imamo na pameti kako je Isus na putu za Jeruzalem, mjestu muke i smrti, te upravo u tom kontekstu valja nam razumjeti Petrovu poruku Isusu 'Dobro nam je ovdje biti', koja u sebi krije Petrovu želju za produženjem iskustva svijetla i topline, te izbjegavanjem tame koja neminovno prijeti. Čudno kako baš u vremenu korizme imamo priliku čitati o iskustvu lijepoga, o Isusovu preobraženju, dok sve upućuje na muku, trpljenje, križ. No, Isus svojim putem govori o samo jednom zemaljskom hodu koji je doduše lijep, ali ne bez križa i razočaranja. I koliko je god lijepo biti uz Krista na brdu preobraženja, tu sve ne završava. Njega treba nasljedovati i onda kada se silazi s brda, kada ćemo osjetiti tegobu puta, umor, omalovažavanje drugih, te kada nas grize tama života.
Istinu je često puta teško nasljedovati, ona ima skupu cijenu, a ona najveća cijena istine plaća se čovjekovim dostojanstvom koje se mjeri upravo istinom. Istina koja se treba nasljedovati naviještena je i u glasu s neba u trenutku Kristova preobraženja: Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte! Itekako je važan kontinuitet u slušanju Njega koji će nam govoriti i ono što možda ne bismo htjeli čuti, što bismo željeli da nas mimoiđe, ali i u tome treba čitati ljepotu koju bismo pošto poto trebali zaustaviti i pokazati sebi ali i drugima kako Ga nasljedujemo.
Poznato nam je iz povijesti književnosti kako su mnogi autori pisali o preobraženju, o metamorfozama, govoreći o potrebi promjene čovjeka u svijetu u kojemu živi. No, ne smijemo zaboraviti kako se ne može promijeniti čovjek ukoliko se ne otkrije u Božjem svjetlu, ukoliko se ne vrati na mjesto gdje je započelo preobraženje.
Braćo i sestre! Dopustimo da brdo preobraženja ponajprije zaživi u nama, kako bismo to isto brdo prepoznali u drugima. Ne oklijevajmo ukoliko se pojave suze na našem ili tuđem licu, nemojmo odustati u životnom hodu uslijed patnji i križeva. Sve to put je prema iskustvu lijepoga koje je Gospodin pripravio onima koji ga slijede i na brdo preobraženja, ali i u silasku s njega na putu za Jeruzalem.