Uz liturgijska čitanja I. korizmene nedjelje razmišlja vlč. Denis Barić

Draga braćo i sestre!
Ušli smo u sveto vrijeme korizme koje je u crkvenoj godini obilježeno odricanjima, postom, molitvom kao spomen na 40 dnevni Isusov post u pustinji odakle i vremensko trajanje korizme unutar kalendarskog određenja liturgijske godine. I tekst današnjeg evanđelja na tragu je rečenoga, tj. progovara o kušnjama Isusa Krista koje su zapravo uvod u Isusov javni život.
Isus pred kušnjom Sotone, koji predstavlja uosobljenje Božjeg neprijateljstva, nepresušni je motiv mnogim književnicima i umjetnicima koji se nisu libili dati snažnu poruku u slovu i slici o suodnosu ljubavi i mržnje, slabosti i moći koji su se našli licem u lice na neobičnom mjestu – u pustinji.
Đavao je zapodjenuo ulogu onoga koji Isusu nudi trostruki kraći put od onoga koji vodi u slabost, u poniženje i na križ. Prvi put je put jednostavne i olake popularnosti koja se postiže na način da se spasenje svede na ekonomsku razinu: Reci kamenu da postane kruhom! Drugi se put napastovanja svodi na spektakularni uspjeh: Baci se s vrha hrama, neka te spase anđeli! A treći put je put moći i revolucionarnih težnji: Pokloni mi se i sve će biti tvoje!
Mišljenja sam kako su i to naše životne kušnje koje nam se s vremena na vrijeme mogu predstaviti kao olakotna okolnost, a zapravo nas vuku k težnji za prevlašću, za dobitkom putem gubitaka. Možda smo koji puta prisiljeni i pasti pod tim napastima kako bismo zadržali obiteljski mir, sačuvali osobni ugled u društvu, jer ponekad izgleda da je zavladao neki čudni sustav vrjednota koji tumači da se putem gubitka dostojanstva dolazi do dobitka. Nažalost! I poradi toga mi se čini kako nam je u ovo sveto vrijeme korizme itekako važno pronaći put do pustinje. A pustinja u kršćanskome smislu riječi ne znači bijeg, odsutnost Boga, već njegovu prisutnost. Znamo dobro kako osluškivati Boga i živjeti po Božjemu ne možemo u buci i užurbanosti svagdanjega života gdje često puta imamo vremena za sve i sva, samo ne za dragoga Boga. I stoga je upravo nekada važno maknuti se, nestati, biti sam s Bogom kako bismo dosegnuli veličinu poniznosti i shvatili kako u našim redovitim susretima i poslu trebamo drugome ponuditi pomoć, što izravno ne znači skraćeni i lakši put do cilja i do rješenja problema.
Isus nas uči kako na bezbožne ponude svijeta i zavodljivosti odlučno reći NE! Koliki se u ovom svetom vremenu korizme odupiru kušnjama materijalnih dobara dajući ponajviše do znanja drugima svoj stav o odricanju i o pokori koju čine. Dobro je ukoliko nas sve to učvrsti u stavu poniznosti i prihvaćanju Božjeg djelovanja i ukoliko nas to otvara njegovoj prisutnosti. No, korizma je u sebi nešto puno dublje. Ona u Isusovu životu nije značila vremensku odrednicu odricanja od 40 dana, već je otvorila put njegovom javnom djelovanju, i bila uporište kako se oduprijeti navalama zloga u svim trenucima života, što kulminira u događajima koji prate hod Krista u muci prema Kalvarijskom brdu.
I stoga, Bože, pomozi nam slijediti svijetli primjer Tvoga Sina koji je za nas bio kušan i trpio, kako bismo naučili da je kušnja ta koja nas oslobađa za Tebe.