Susret Pape i rimskih svećenika

Svećenici poslušni Bogu i samilosni prema ljudskome rodu u svijet donose svjetlost – istaknuo je papa Benedikt XVI. susrevši se 18. veljače u Vatikanu sa svećenicima Rimske biskupije, kojima je na čelu bio Papin vikar za grad Rim kardinal Agostino Vallini. Bilo je to predavanje o svećeništvu, snažno razmišljanje u obliku 'lectio divina', usredotočeno na odlomke iz Poslanice Hebrejima.
Svećenici, potpuno ljudi i potpuno Božji, sa srcem nadahnutim osjećajem koji prevladava nad svim drugim osjećajima, sa samilošću prema svijetu i njegovim nevoljama, te potaknuti poslušnošću Bogu koja ne znači odricanje, nego slobodni čin prianjanja Njemu – na tim je temeljima Sveti Otac razvio svoje razmišljanje, polazeći od viđenja Mesije u Starome zavjetu, i uspoređujući ga s onim što Krist uistinu predstavlja u povijesti Spasenja. Otkrivši redak u 110. psalmu koji kaže: "Dovijeka ti si svećenik po redu Melkisedekovu!", autor Poslanice Hebrejima shvatio je da su u Kristu ujedinjene dvije pretpostavke: Krist je pravi Kralj, Sin Božji (…), ali i pravi svećenik, te tako čitavi kulturni svijet, cijela stvarnost žrtava, svećeništva koje traži pravoga svećenika, pravu žrtvu, u Kristu pronalazi svoje rješenje, svoje ispunjenje – napomenuo je Sveti Otac.
Svećeništvo se, dakle, pojavljuje u svojoj čistoći i svojoj dubokoj istini – rekao je nadalje Papa, te istaknuo još jedno obilježje Kristova svećeništva koje daje smisao pozivu svakoga njegovog svećenika. Kako bi uistinu bio posrednik između Boga i čovjeka, on mora biti čovjek (…) a sin je Božji postao čovjekom upravo kako bi bio svećenik, kako bi mogao izvršiti poslanje svećenika (…) Upravo je to poslanje svećenika (…) biti posrednik, most koji povezuje i tako čovjeka vodi do Boga, do njegova otkupljenja, njegove prave svjetlosti i pravoga života – istaknuo je Papa. Ako je svećenik „most“ koji čovječanstvo stavlja u zajedništvo s božanstvom, njegova se duša treba hraniti svakodnevnom i ustrajnom molitvom, te Euharistijom – naglasio je Sveti Otac i dodao - Samo me Bog može uvesti u sudjelovanje u Kristovu otajstvu, samo Bog može ući u moj život i uzeti me za ruku (…) Uvijek se ponovno trebamo vratiti sakramentu, vratiti se tom daru u kojemu mi Bog daje onoliko koliko ja ne bih nikada mogao dati (…) svećenik treba uistinu biti Božji čovjek, treba poznavati Boga izbliza, i poznavati ga u zajedništvu s Kristom. Mi moramo živjeti to zajedništvo – istaknuo je Sveti Otac.
Taj izbor života – primijetio je nadalje Papa – od svećenika zahtijeva da bude čovjek koji razvija osjećaje i naklonost prema Božjoj volji. Riječ je o obraćenju koje nije jednostavno, posebno ako se uzme u obzir izopačeni oprost koji se širi u današnjem mentalitetu. Kaže se: 'Lagao je, to je ljudski; ukrao je, to je ljudski'. Ali, to ne znači biti istinski ljudski. Ljudski je biti velikodušan, dobar, ljudski je biti čovjek pravednosti (…) Stoga izaći, uz Kristovu pomoć, iz toga zamračenja naše naravi (…) postupak je u životu koji treba započeti odgojem za svećeništvo, ali se treba ostvariti i nastaviti u cijelom našem životu – naglasio je Sveti Otac. Svećenik koji je prije svega potpuno ostvaren čovjek, ima srce posvećeno samilosti. Nije grijeh znak 'solidarnosti' prema ljudskoj slabosti, – primijetio je Papa – nego snaga za podjelu njegova tereta kako bi ga izbavio i pročistio, i to sposobnošću za ganuće koje je Isus imao za života, i koje mu je pomoglo da njegov samilosni vapaj dođe do „Božjih ušiju“. Mi svećenici, ne možemo se povući u izbjeglištvo, nego smo uronjeni u muku ovoga svijeta, te uz Kristovu pomoć, u zajedništvu s Kristom, trebamo nastojati preobraziti ga, povesti ga prema Bogu – naglasio je Sveti Otac.
Na posljetku, Papa se osvrnuo na poslušnost, te kazao da je to riječ koja nam se, u ovom našem dobu, ne sviđa. Poslušnost se čini ludošću, služinskim ponašanjem (…) Umjesto riječi 'poslušnost', kao glavnu antropološku riječ želimo riječ 'sloboda'. Ali, uzimajući taj problem u obzir izbliza, vidimo da te dvije stvari idu zajedno (…) Jer, Božja volja nije tiranska volja (…) nego je upravo mjesto na kojemu pronalazimo svoj pravi identitet (…) Molimo uistinu Gospodina, da nam pomogne u dubini vidjeti da je to sloboda, te ući tako radosno u poslušnost, uzeti ljudsko biće i odvesti ga – svojim primjerom, poniznošću, svojom molitvom i pastoralnim djelovanjem – u zajedništvo s Bogom – potaknuo je na koncu Sveti Otac.