Sestra Marija Klaudija Boellein

Dana 17. siječnja navršila se 135. obljetnica rođenja sestre Marije Klaudije Boellein, a 3. veljače obilježava se 58. godišnjica njezine smrti. Marija Klaudija Boellein, rođena u Đakovu 17. siječnja Svete 1875. godine, na 2. nedjelju po Bogojavljenju, kada se slavilo presveto Ime Isusovo, a bila je isti dan krštena i dobila ime Jerina- Irena-Matilda. Djed po majčinoj strani, Mirko Hrvat, bio je deset godina Predsjednik Hrvatskog sabora, poštenjačina i pomoćnik sirota , ali po uvjerenju liberal i antiklerikalac. Po očevoj strani, djed Dragutin Boellein, bio je žarki Hrvat, ali još snažniji vjernik. Svaki je dan prisustvovao sv. Misi i molio krunicu. S Jerininim ocem Jankom utemeljio je 3. hrvatsko pjevačko društvo "Sklad" za promicanje narodne sloge i narodnog osvješćivanja. Kao osobni prijatelj biskupa J. J. Strossmayera još iz gimnazijskih dana, i kao vrlo sposoban čovjek, bio je upravitelj svih biskupskih dobara, upravo u vrijeme gradnje velebne đakovačke katedrale. Svoju je vjeru i svoju ljubav prema Crkvi prenio na svoju unuku Jerinu, koja je u 30. godini života, 4. travnja 1904. stupila u uršulinski samostan u Varaždinu.
Dobila je ime Marija Klaudija po velikom apostolu Srca Isusova, isusovcu, sv. Klaudiju Kolombijeru. Bila je nastavnica u uršulinskim školama poučavajući s beskrajnom dobrotom i stručnošću glasovir, crkveno i narodno pjevanje i njemački jezik. U najtežim ratnim i poratnim godinama, od 1915.-1921., bila je glavarica samostana. Sva uronjena u Boga, bila je također posve otvorena za potrebe svojih sestara i učenica i na sve načine priskrbljivala potrebno za život i nesmetani rad u samostanu i školama. Bila je i učiteljica novakinja. One su od nje naslijedile veliku ljubav prema Crkvi, te su pod prisegom posvjedočile da je sva sjala i bila kao u zanosu dok im je govorila o Svetoj Majci Crkvi. Na tom području imala je dar suza. Kad je papa Pio XI. 1929. godine preporučio kršćanima na cijelom svijetu da mole za obraćenje Rusije i za tamošnje teško pritiješnjene vjernike, Marija Klaudija je osjetila u duši zov: "Hoćeš li se žrtvovati?" Spremno je odgovorila: "Hoću!"
I nadošle su svakojake kušnje, a posebno tifus 1941. od kojeg se do smrti nije oporavila. Kada je samostan 1945. godine izgubio škole i velik dio imanja, nikada nije dala da se govori protiv komunista, jer su, govorila je, to "naša zavedena braća za koju treba žarko moliti". Tješila je sestre, koje su doslovce gladovale, neka misle na prve kršćane koji su mirno gledali otimačinu svojih dobara, kako pišu Djela Apostolska. A kad je naš Blaženi kardinal Alojzije bio nevino osuđen, ona je onako bolesna i slaba strogo postila i duge sate po danu i noći molila za njega, za Crkvu i Domovinu. Uz posvećenje đakovačkog biskupa, mons., Stjepana Bauerleina, klečala je nepomično za vrijeme dvije sv. Mise, znajući što ga čeka. I nije se prevarila.
Možemo vjerovati da je Bog pogledao na njezinu žrtvu vlastitog života iz ljubavi, koja je pospješila pad bezbožnog sustava. Obljubljena od bivših učenica i svojih redovničkih sestara, umrla je svetački predano opet u nedjelju, 3. veljače 1952. godine. Mnogi joj se utječu u zagovor i dobivaju velike milosne pomoći. Neka i dalje moli za Domovinu i Crkvu u njoj da i obični ljudi i oni koji su na vlasti žive u poštenju, slozi i zauzimanju za duhovno i materijalno dobro svih stanovnika Lijepe naše.