Papina kateheza na općoj audijenciji - 3. veljače 2010.
Papa Benedikt XVI. je na današnjoj općoj audijenciji govorio o svetom Dominiku utemeljitelju
Reda propovjednika i istaknuo da je on bio istinski propovjednik Evanđelja. Draga
braćo i sestre, nakon što sam predstavio sjajni lik Franje Asiškog, danas bih htio
govoriti o drugom svecu koji, u istom dobu, dao je temeljni doprinos obnovi Crkve
svoga doba. Riječ je o svetom Dominiku, utemeljitelju Reda braće propovjednika, poznatom
i kao braća dominikanci. Njegov nasljednik na čelu Reda, blaženi Jordan Saksonski,
u tekstu poznate molitve daje cjeloviti portret svetog Dominika: "Izgarajući od revnosti
prema Bogu i zapaljen nadnaravnim žarom, po svojoj beskrajnoj ljubavi i snažnom duhovnom
žaru sav se zavjetom trajnog siromaštva posvetio vršenju apostolata i propovijedanju
evanđelja." Upravo to je temeljna crta Dominikova svjedočenja koju se redovito ističe:
on je uvijek govorio s Bogom i o Bogu. U životu svetaca, ljubav prema Gospodinu i
prema bližnjemu, traženje Božje slave i spasenja duša idu uvijek jedno s drugim ukorak,
kazao je Sveti Otac. Dominik se rodio u Španjolskoj, u Caleruegi, oko 1170. godine.
Potječe iz plemićke obitelji iz Stare Kastilje. Uz potporu ujaka svećenika školovao
se u slavnoj školi u Palenciji. Odmah se istaknuo zanimanjem za proučavanje Svetog
Pisma i ljubavlju prema siromašnima, i to tolikom da je prodavao knjige, koje su u
njegovo doba predstavljale veliku vrijednost, kako bi, od tako stečenog prihoda, pomogao
žrtvama bijede. Nakon što je zaređen za svećenika, izabran je za kanonika prvostolnog
kaptola u svojoj rodnoj biskupiji, Osmi. Premda je to imenovanje moglo predstavljati
put prema stjecanju ugleda u Crkvi i u društvu, on ga nije doživljavao kao osobni
prestiž, niti kao početak briljantne crkvene karijere, već kao službu koju mora vršiti
predano i ponizno. Zar nije možda istina da na napast karijere i vlasti nisu imuni
ni oni čija je zadaća voditi i vršiti vlast u Crkvi, upitao je Papa. Biskup Osme,
koji se zvao Diego, pravi i gorljivi pastir, zamijetio je ubrzo Dominikove duhovne
osobine i odlučio je uzeti ga za svoga suradnika. Zajedno su pošli u Sjevernu Europu,
kako bi izvršili diplomatske misije koje im je povjerio kastiljanski kralj. Na tome
putovanju Dominik je uvidio dva velika izazova za Crkvu svoga doba. Prvi su predstavljali
narodi na sjevernim granicama europskog kontinenta koji još uvijek nisu evangelizirani,
a drugi vjerski raskol koji je slabio kršćanski život u Južnoj Francuskoj, gdje su
neke krivovjerne skupine svojim djelovanjem stvarale pomutnju i udaljavale ljude od
vjerskih istina. Misijski rad s onima koji ne poznaju svjetlo evanđelja i djelo ponovne
evangelizacije kršćanskih zajednica postali su tako apostolski ciljevi koje je pred
sebe postavio Dominik. Tome poslanju propovijedanja Radosne vijesti posvetio je ostatak
svoga života. Njegovi će duhovni sinovi ostvariti također ostale snove svetog Dominika:
misiju ad gentes, naime naviještaj onima koji još uvijek ne poznaju Krista, te misijski
rad s onima koji žive u gradovima, prije svega u sveučilišnim središtima, gdje su
nova intelektualna stremljenja bila izazov za vjeru učenih vjernika, istaknuo je Benedikt
XVI.Dominiku Guzmanu pridružili su se kasnije drugi, privučeni istim nadahnućem. Na
taj je način, od prve zajednice u Touloseu, postupno nastao Red braće propovjednika.
Prije svega, Dominik i braća propovjednici su se predstavljali kao prosjaci, to jest
nisu imali velike posjede kojima bi trebalo upravljati. Zato su imali više vremena
na raspolaganju za studij i propovijedanje po raznim mjestima a to je ujedno predstavljalo
konkretno svjedočanstvo pred narodom. Upravljanje dominikanskim samostanima i provincijama
bilo je povjereno kapitulima, na kojima su birani poglavari, koje bi kasnije potvrđivali
viši poglavari; riječ je, dakle, o ustroju koji je poticao bratski život i odgovornost
svih članova zajednice, zahtijevajući snažna osobna uvjerenja, nastavio je nadalje
Sveti Otac. Kada je Dominik 1221. godine umro u Bologni, gradu koji ga je proglasio
svojim zaštitnikom, njegovo je djelo već bilo doživjelo veliki uspjeh. Red braće propovjednika,
uz potporu Svete Stolice, proširio se u mnogim europskim zemljama na korist čitave
Crkve. Dominik je proglašen svetim 1234. i on nam sam, svojom svetošću, pokazuje dva
sredstva koja su nužna da bi apostolsko djelovanje bilo djelotvorno. To je, prije
svega, marijanska pobožnost, koju je on njegovao s nježnošću i koju je ostavio kao
dragocjenu baštinu svojoj duhovnoj djeci, koji su u povijesti Crkve imali veliku zaslugu
širenja molitve svete krunice, tako drage vjerničkom puku i tako bogate evanđeoskim
vrijednostima; krunica je uistinu prava škola vjere i pobožnosti. Pored toga, Dominik,
koji je preuzeo na sebe brigu za neke ženske samostane u Francuskoj i Rimu, bio je
potpuno uvjeren u vrijednost molitve zagovora za uspjeh apostolskog rada. Draga braćo
i sestre, neka nas život Dominika Guzmana sve potakne da budemo gorljivi u molitvi,
hrabri u življenju vjere i duboko zaljubljeni u Isusa Krista. Po njegovu zagovoru,
molimo Boga da uvijek obogaćuje Crkvu istinskim propovjednicima evanđelja, ovim je
riječima završio svoju katehezu Benedikt XVI.