2010-01-30 18:01:59

Uz liturgijska čitanja 4. nedjelje kroz godinu razmišlja vlč. Boris Vulić


Sveti Božji ljudi redovito su odbačeni od svoje vlastite sredine. Prvo nedjeljno svetopisamsko čitanje donosi nam živi primjer u proroku Jeremiji. Njega je Gospodin podigao kao proroka i poslao da opominje Božji narod pa i da ga kori zbog njegovih grijeha, ponajviše zbog nevjere. Prorok je morao navijestiti i mogućnost Božje kazne ukoliko narod ostane tvrda srca. Jeremija je nakon dugog ispričavanja ipak pristao te je govorio bez dlake na jeziku, ne prežući ni pred kraljem i njegovim velikašima. Tada su ga uhvatili i bacili u bunar te je jedva izvukao živu glavu. Zašto su to napravili? Bili su nemilosrdni. U njima nije bilo vjere. Gdje nema vjere, nema ni ljubavi, a gdje nema ljubavi, lako zavlada mržnja.
I sam se Isus osjećao neugodno u svom Nazaretu i to od svojih najbližih. U gradu gdje je odrastao nastupio je prvi put u sinagogi i za vrijeme službe Božje čitao iz svetih spisa. O tome smo slušali prošle nedjelje. Čitao je iz Knjige proroka Izaije: „Duh Gospodnji na meni je, on me posla blagovjesnikom biti siromasima“. U prvi mah su mu se divili. Ali kada je ustvrdio: „Danas se ispunilo Pismo što vam još odzvanja u ušima!“ nisu mogli vjerovati kako je on, koji je do jučer s njima rastao, obećani i iščekivani Mesija. Ljudi su ga izbacili iz grada i htjeli ubiti. Zašto su bili takvi? Razmišljam, možda je Isus svojim mještanima bio preblizu, pa ga zato nisu mogli prihvatiti kao spasitelja. Očito je potrebno znati učiniti odmak od pojedine slike, kako bi se u punini vidjela njezina ljepota.
Po utjelovljenju Bog je došao preblizu ljudima, postao je jedan od njih. Samo se vjerom to moglo i može prihvatiti. Nazarećani nisu tako vjerovali. Umjesto vjere vladala je izolirana ljudska logika koja je prerasla u gnjev. Oni su ga jednostavno protjerali iz grada. „Što će nam on govoriti kako se danas Pismo ispunilo. Znamo ga, ta on je sin Josipov“.
Tu Isusovu sudbinu neprihvaćenosti od ljudi moraju prihvatiti svi veliki Božji ljudi, odnosno oni koji žele živjeti svoju vjeru prema svetim Božjim zapovijedima. Tu Isusovu sudbinu moramo prihvatiti i mi! Poznata nam je izreka: „Još se nije rodio tko bi svima ugodio“. I doista povijest ne pamti takvog čovjeka koji bi svima udovoljio, kojega bi svi prihvatili. Za svakog čovjeka, pa ne znam kakva dobra i sveta djela učinio, uvijek je bilo usta i osoba koje su spremne govoriti samo ružno.
Čini mi se kako nam je evanđelje poslalo jasnu ali i spasonosnu poruku: ako želiš biti Kristov, onda moraš prihvatiti i činjenicu da te drugi, pa i najbliži, zbog toga što si njegov neće htjeti, moći ili znati razumjeti.
Zar ne da je to često iskustvo? Tko to od nas nema takvo iskustvo? Bit ću jako jednostavan: dođite u restoran i prije objeda se prekrižite. Mnoge će oči biti usmjerene prema vama. Oči koje se čude. Oči koje vas gledaju kao staromodne i čudne. Oči koje vas uče kako treba jesti kao da Boga nema. A kad ti isti ljudi čuju čovjeka koji glasno i neprestano Boga pogrđuje psovkom, neće mu ni jednom gestom dati do znanja kako je to, ako ništa drugo, onda barem nedolično i nekulturno.
Zar mislite da nije bilo ljudi koji su, dok nedjeljom idete u crkvu, pomislili: „Gledaj naivnosti! Bolje da se naspavao i odmorio“. Ali ti isti ljudi neće primijetiti kako se neki pozivaju na svoje pravo da i nedjeljom idu u kupovinu te tako na sveti dan molitve i odmora od obitelji trgaju muževe i djecu, a posebno majke i supruge koje moraju raditi. Puno je takvih životnih priča. Jedno je sigurno: ako smo Kristovi, neki će nam se rugati. Baš zato jer smo im, kao zajednica vjernika, izazov i upitnik. Dao Bog da takvi tužni ljudi pronađu odgovore koji nas usrećuju, koji hrane našu vjeru i zbog kojih smo takvi kakvi jesmo. Makar katkada totalno drugačiji od drugih. RealAudioMP3







All the contents on this site are copyrighted ©.