Uz liturgijska čitanja 4. nedjelje kroz godinu razmišlja vlč. Boris Vulić
Sveti Božji ljudi redovito su odbačeni od svoje vlastite sredine. Prvo nedjeljno svetopisamsko
čitanje donosi nam živi primjer u proroku Jeremiji. Njega je Gospodin podigao kao
proroka i poslao da opominje Božji narod pa i da ga kori zbog njegovih grijeha, ponajviše
zbog nevjere. Prorok je morao navijestiti i mogućnost Božje kazne ukoliko narod ostane
tvrda srca. Jeremija je nakon dugog ispričavanja ipak pristao te je govorio bez dlake
na jeziku, ne prežući ni pred kraljem i njegovim velikašima. Tada su ga uhvatili i
bacili u bunar te je jedva izvukao živu glavu. Zašto su to napravili? Bili su nemilosrdni.
U njima nije bilo vjere. Gdje nema vjere, nema ni ljubavi, a gdje nema ljubavi, lako
zavlada mržnja. I sam se Isus osjećao neugodno u svom Nazaretu i to od svojih najbližih.
U gradu gdje je odrastao nastupio je prvi put u sinagogi i za vrijeme službe Božje
čitao iz svetih spisa. O tome smo slušali prošle nedjelje. Čitao je iz Knjige proroka
Izaije: „Duh Gospodnji na meni je, on me posla blagovjesnikom biti siromasima“. U
prvi mah su mu se divili. Ali kada je ustvrdio: „Danas se ispunilo Pismo što vam još
odzvanja u ušima!“ nisu mogli vjerovati kako je on, koji je do jučer s njima rastao,
obećani i iščekivani Mesija. Ljudi su ga izbacili iz grada i htjeli ubiti. Zašto su
bili takvi? Razmišljam, možda je Isus svojim mještanima bio preblizu, pa ga zato nisu
mogli prihvatiti kao spasitelja. Očito je potrebno znati učiniti odmak od pojedine
slike, kako bi se u punini vidjela njezina ljepota. Po utjelovljenju Bog je došao
preblizu ljudima, postao je jedan od njih. Samo se vjerom to moglo i može prihvatiti.
Nazarećani nisu tako vjerovali. Umjesto vjere vladala je izolirana ljudska logika
koja je prerasla u gnjev. Oni su ga jednostavno protjerali iz grada. „Što će nam on
govoriti kako se danas Pismo ispunilo. Znamo ga, ta on je sin Josipov“. Tu Isusovu
sudbinu neprihvaćenosti od ljudi moraju prihvatiti svi veliki Božji ljudi, odnosno
oni koji žele živjeti svoju vjeru prema svetim Božjim zapovijedima. Tu Isusovu sudbinu
moramo prihvatiti i mi! Poznata nam je izreka: „Još se nije rodio tko bi svima ugodio“.
I doista povijest ne pamti takvog čovjeka koji bi svima udovoljio, kojega bi svi prihvatili.
Za svakog čovjeka, pa ne znam kakva dobra i sveta djela učinio, uvijek je bilo usta
i osoba koje su spremne govoriti samo ružno. Čini mi se kako nam je evanđelje
poslalo jasnu ali i spasonosnu poruku: ako želiš biti Kristov, onda moraš prihvatiti
i činjenicu da te drugi, pa i najbliži, zbog toga što si njegov neće htjeti, moći
ili znati razumjeti. Zar ne da je to često iskustvo? Tko to od nas nema takvo
iskustvo? Bit ću jako jednostavan: dođite u restoran i prije objeda se prekrižite.
Mnoge će oči biti usmjerene prema vama. Oči koje se čude. Oči koje vas gledaju kao
staromodne i čudne. Oči koje vas uče kako treba jesti kao da Boga nema. A kad ti isti
ljudi čuju čovjeka koji glasno i neprestano Boga pogrđuje psovkom, neće mu ni jednom
gestom dati do znanja kako je to, ako ništa drugo, onda barem nedolično i nekulturno.
Zar mislite da nije bilo ljudi koji su, dok nedjeljom idete u crkvu, pomislili:
„Gledaj naivnosti! Bolje da se naspavao i odmorio“. Ali ti isti ljudi neće primijetiti
kako se neki pozivaju na svoje pravo da i nedjeljom idu u kupovinu te tako na sveti
dan molitve i odmora od obitelji trgaju muževe i djecu, a posebno majke i supruge
koje moraju raditi. Puno je takvih životnih priča. Jedno je sigurno: ako smo Kristovi,
neki će nam se rugati. Baš zato jer smo im, kao zajednica vjernika, izazov i upitnik.
Dao Bog da takvi tužni ljudi pronađu odgovore koji nas usrećuju, koji hrane našu vjeru
i zbog kojih smo takvi kakvi jesmo. Makar katkada totalno drugačiji od drugih.