Uz liturgijska čitanja III. nedjelje kroz godinu razmišlja vlč. Boris Vulić

Vjernici znaju što treba učiniti svake nedjelje i svetkovine nakon navještaja evanđelja. Svi sjednu da u tome stavu učenika poslušaju propovijed odnosno homiliju svećenika predsjedatelja i nositelja sakramentalnog događanja. Ukratko možemo reći: homilija je svećenikovo pastirsko tumačenje naviještene Božje riječi u euharistiji. Tu istu homiliju nisu – recimo to tako – izmislili ili doumili sami svećenici. Ona se, pod vidom pastirskog tumačenja Božje riječi, nameće kao nužna i potrebna već iz samog Svetog Pisma i to kao važno sredstvo ili model na putu stalne i nikad dovršene osobne i zajedničke obnove vjere.
Ako pažljivo slušamo nedjeljni naviještaj Riječi Božje, nije nam teško uočiti kako sva tri biblijska odlomka – i iz Staroga i iz Novoga zavjeta – nose u sebi po jednu propovijed. Tako smo u prvome čitanju slušali propovijed dvojice starozavjetnih mudraca, svećenika Ezre i Nehemije. Božji narod je upao u apatiju, bezvoljnost, krizu. Bog podiže Ezru i Nehemiju da obnove, pridignu njegov narod. A kako ga obnavljaju? Upravo čitanjem riječi Božje i njezinim razlaganjem, propovijedanjem. Da smo dalje čitali ovu knjigu čuli bi plod: obnova je uspjela, narod je opet dobio volju za životom i obnovio zemlju!
U drugom čitanju Pavao propovijeda kroz pismo upućeno Korinćanima. Uči ih kako Crkvu trebaju shvaćati kao Tijelo Kristovo.
A u evanđelju čitamo Kristovu prvu propovijed. Nakon svoga krštenja Krist počinje javno nastupati. Tako u svome Nazaretu dolazi na molitvu u sinagogu i prvo čita proroka Izaiju te propovijeda: danas se ispunilo to što sam pročitao, to što vam još odzvanja u ušima.
Želja mi je da ovim pregledom čitanja shvatimo kako čitanje Božje riječi i propovijed – tumačenje te Riječi – imaju važnu ulogu na putu obnove i rasta u vjeri. Iz Biblije smo spoznali kako Bog odgaja, poučava, obnavlja i spašava svoj narod upravo i po čitanju Božje riječi i njezinom razlaganju, produbljivanju, tumačenju kroz propovijedanje pastira.
Čovjek koji je redovito išao u crkvu napisao je novinski članak žaleći se kako nema smisla ići u crkvu svake nedjelje. „Išao sam u crkvu 30 godina, piše on, i u tom vremenu sam čuo oko 3000 propovijedi. No, mogu se zakleti, ne sjećam se skoro nijedne. Zbog toga mislim da je to gubljenje vremena i da svećenici gube vrijeme propovijedajući“. Nakon toga u redakciju tih novina javljali su se mnogi dajući vlastito mišljenje o propovijedanju, redovito negativno. Trajalo je to dosta dugo, sve dok jednom netko nije napisao ovo pismo: „Oženjen sam već 30 godina. U tome vremenu moja je žena napravila oko 32000 jela. No, mogu se zakleti da ne mogu ponoviti kompletan jelovnik niti za jedan od tih obroka. Ali znam jedno – svi su me obroci hranili i davali mi potrebnu snagu za život. Da mi moja supruga nije spremala hranu, fizički bih bio mrtav. Isto tako, da nisam išao u crkvu nahraniti se, danas bih bio duhovno mrtav“.
Možda nas negdje pogađa ovaj primjer. Možda u nama budi i naše osobno promišljanje o propovijedanju. Čini mi se kako čovjek današnjice redovito ostaje na površini. Tako zna biti i sa slušanjem propovijedi. Svoju pažnju čovjek prečesto zaustavlja na ambalaži: zamara se pitanjima tko mi govori, kako govori, da li je jezično i stilski taj govor ispravan i – nekad najvažnije – koliko taj govor traje. I tako se zna dogoditi da se iz nedjelje u nedjelju opiremo obnovi koja nam se nudi po čitanju, a onda i po tumačenju Božje riječi, po propovijedi. Svako čitanje Božje riječi i njezino razlaganje treba nas dodirnuti, treba izazvati u nama sveti nemir, neku promjenu, makar mali korak na putu svetosti. Vjerujte, preko svake propovijedi i svakog propovjednika Bog mi može govoriti.