Sestre franjevke misionarke iz Asiza

Nastanak Družbe sestara franjevki misionarki iz Asiza koja je u Hrvatskoj zastupljena u malom broju, seže daleko u povijest. Utemeljiteljica Družbe Angela del Giglio iz svog rodnog mjesta Vicenze, preselila se u Asiz sa čežnjom da se nasiti mistike tog malog mjesta svetog Franje. U Asizu je stupila u Treći red sv. Franje i to u bratstvu Bazilike sv. Franje. Svojim uzornim životom, otvorena Duhu Svetom živjela je u traženju i iščekivanju konkretnijeg Božjeg poziva. Taj joj je poziv bio otkriven po franjevcu konventualcu p. Josipu Antunu Marcheselliju za vrijeme njegovih korizmenih propovijedi 1702. godine. Otvorila mu je tajne svoje savjesti i srca. To je jedan od onih susreta koji povijest znače jer je p. Marcheselli bio od Boga nadahnut da osnuje trećoredsku zajednicu samostanskog života, koja bi se u potpunom posvećenju Bogu putem zavjeta, uz intenzivan molitveni život i pokoru, posvetila i služenju vršeći djela milosrđa. Bog za svoje naume traži hrabre žene i muževe koje je i pronašao u ovo dvoje ljudi. Tako je nastala „Piccola adunanza – Mala družina“ danas Družba sestara franjevki misionarki iz Asiza. Zajednica je osnovana s nakanom da se u njoj živi sveto.
U Konstitucijama Utemeljitelj kaže: „Cilj Male družine je izgrađivati svete duše. Ovaj je dom namijenjen onima koje žele jedino Boga. Ovdje se ne razmišlja ni o čem drugom, nego kako ugoditi Bogu i srca učiniti živim hramovima Duha Svetoga“. Željeti jedino Boga je stalna čežnja srca da prebiva u Njegovoj prisutnosti u molitvi koja je dijalog s Ljubljenim, kao potraga za Njim u svakome stvorenju i u svakoj životnoj okolnosti. P. Marcheselli ističe četiri temeljne vrednote za duh Družbe: pokora – obraćenje, djela milosrđa, siromaštvo i sestrinski život u zajednici. Sestre ostaju gotovo 200 godina samo u gradu Asizu, brinući se s ljubavlju za njegove stanovnike, primajući u kuću djevojke koje su, poput njih željele nasljedovati Isusa Krista, kao i one druge samo radi odgoja, održavajući ruho Bazilike sv. Franje, što čine još i danas. One su bile među prvima koje su u svom djelovanju spojile kontemplaciju i akciju. Mala zajednica postala je poznata zbog glasa svetosti koji ju je pratio, te su je držali mjestom izabranih duša jer se u njoj živio intenzivan i skroman život. Ideal svetosti utemeljen je na malim svakodnevnim djelima; to je svetost svakodnevice koja ne traži velika djela da bi se pokazala, već i u najmanjim stvarima vidi prigodu za svetost. Zajednica je izvor djela milosrđa i mjesto gdje se doživljava i živi Božje milosrđe, ponajprije unutar same zajednice među sestrama a onda i prema vani, među onima kojima smo poslane!
Kako Duh Sveti vodi Crkvu, tako su i sestre otvorene njegovim poticajima i iščitavajući „znakove vremena“ uvidjele potrebu da krenu u misije. U različitim vremenskim periodima otišle su u misije na svih pet kontinenata. Danas su sestre prisutne u: Italiji, Rumunjskoj, Japanu, Brazilu, Zambiji, SAD, Hrvatskoj, Koreji, Keniji, Filipinima, Kini, Rusiji, Indoneziji i Moldaviji a uskoro slijedi otvaranje misije u Meksiku i Argentini. U Hrvatsku sestre dolaze na poticaj Ministra generala OFMConv. P. Vittorija Constantinija koji je predložio hrvatskim konventualcima da pomognu sestrama kako bi se proširile i u naše krajeve. Oni su to prihvatili. Sam naš početak zbio se pod pomalo specifičnim okolnostima. Naime, u svaku gore spomenutu zemlju, u sve misije, odlazile su sestre iz Italije te prenosile karizmu domaćim djevojkama, ostajući među njima i pomažući im u prvim koracima. U Hrvatskoj to sestrama nije bilo moguće zbog onodobnih političkih prilika u komunizmu. Jednostavno nisu mogle dobiti vizu za boravak. To je ipak uspjelo jednoj sestri koja je bila rodom iz Cresa, ali i ona je dobila samo mjesec dana boravka nakon čega je morala otići. Iz istog razloga nije bilo moguće poslati kandidatice u novicijat Družbe u Asizu.
Franjevci konventualci pomogli su nam na taj način što je tadašnji provincijal p. Pijo Polonijo izloživši cjelokupnu situaciju krčkom ordinariju Josipu Srebreniću, dobio dozvolu za smještaj kandidatica u jednom dijelu njihova creskog samostana. Dekretom od 26. listopada 1960. godine biskup Srebrenić odobrava osnutak Zajednice koja će biti biskupskog prava dok se ne dogodi mogućnost pripojenja Družbi koja je papinskog prava. Bio je to specifičan i težak početak za prve grupe mladih djevojaka koje su bez obzira na poteškoće radosno i predano željele slijediti svojega Zaručnika živeći jednostavnim i siromašnim načinom života. Pripojenje Družbi u Asizu dogodilo se nakon nepunih osam godina, točnije 1. siječnja 1968. Nekoliko mjeseci nakon pripojenja posjećuje nas Majka generalica. Pojedine sestre šalju se u Asiz u Kuću maticu kako bi upoznale Družbu i učile talijanski jezik.
Danas djelujemo u samostanima i župama franjevaca konventualaca: u Cresu, Vinkovcima i Novom Marofu, gdje vodimo kućanske poslove, sudjelujemo u župskom pastoralu, katehizaciji u župi i školi, brizi za uređenje crkve, sviranju i vođenju pjevačkih zborova, pomažući napuštenima, bolesnima, starima, siromašnima i duhovno potrebnima. Provincijalat i kuća odgoja su nam u Zagrebu. Imale smo kuću sa velikom okućnicom u Maloj Gorici kod Petrinje koja je u vrijeme Domovinskog rata prilično uništena. Poznavale smo, pratile i prema svojim mogućnostima pomagale karitativni rad isusovca p. Antuna Cveka kojemu smo za potrebe Katoličke udruge „Kap dobrote“ darovale spomenutu kuću. Sretne smo i Bogu zahvalne što je tamo danas Langov dom u kojemu su smještene starije i napuštene osobe. A našu kapljicu u „Kapi dobrote“ prema svojim skromnim mogućnostima i dalje dajemo, napose o Božiću i Uskrsu…
Osjećamo duboku zahvalnost za čudesna Božja djela koja je izveo po našim Utemeljiteljima, po odvažnosti i vjeri mnogih naših sestara u dalekoj i bližoj prošlosti ali i u sadašnjosti, koje su i u glinenim posudama znale sačuvati i prenijeti nama povjereni im biser. Na nama je da u današnjem svijetu uzdrmanom svekolikim krizama iznađemo načina proslijediti ga onima s kojima nam je darovano živjeti.