Govoriti o početku bazilijanskog Reda ujedno označuje i početak redovništva sveopće
katoličke Crkve, jer seže u daleku prošlost, čak u 4. stoljeće. Stoga se i utemeljitelj
sveti Bazilije Veliki i suutemeljiteljica sveta Makrina s pravom nazivaju Ocem i Majkom
redovništva. Sv. Bazilije rodio se oko 329. godine u maloj Aziji i to u glavnom gradu
Kapadocije, Cezareji. Nauke svršava u tadašnjim središtima znanosti i kulture, ali
ubrzo otkriva ništavnost ljudskog znanja i pogibelj oholosti. Tražeći dragocjeni biser
kršćanskog življenja, u načinima života pustinjaka i u Evanđelju pronalazi odgovore
na svoja pitanja i odlučuje se za Bogu posvećen život i to u zajedništvu s drugima.
Umro je s nepunih 50. godina, 1. siječnja 379. godine. Bio je izvanredna ličnost,
isposnik, monah, kontemplativac, odličan zakonodavac monaškoga i crkvenoga života,
neustrašivi branitelj vjere, revni pastoralac, požrtvovni pastir svoga stada, zauzeti
radnik jedinstva Istoka i Zapada, kao i pravovjerne Istočne Crkve. Kao što se može
reći da je cezarejski biskup postavio temelje redovničkog života svojim Pravilima,
tako se isto može reći da je svojim dobrotvornim djelima postavio temelje kasnijim
karitativnim pothvatima u crkvi. Da bi sv. Bazilije uspijevao u svom duhovnom životu,
jaka duhovna potpora bile su mu njegova majka Emilija i sestra Makrina. Istovremeno
dok su se žarko molile za Bazilija, Duh Sveti je i njih kod kuće nadahnjivao te su
već započele život zajedništva u kući s ostalom služinčadi. Majka, pošto je udovica,
i kćerka Makrina postaju prve redovnice, monahinje. Od njih dalje šire se samostani
iz Male Azije u susjedne pokrajine, Armeniju, Bliski Istok, Južnu Italiju, Španjolsku,
Afriku pa u Slavenske zemlje preko Ukrajine u našu lijepu Hrvatsku. Karizma našega
Reda je najsjajnije izražena u Konstitucijama:»Mi sestre Reda svetog Bazilija Velikog
nastavljamo misiju Gospodina i Spasitelja našega Isusa Krista za Njegov narod u tim
brojnim i raznim kulturama gdje mu služimo.» Kao što su naši Utemeljitelji nadahnuće
za svoje djelovanje nalazili u Svetom Pismu, a u molitvi Duhu Svetom izvor snage i
prosvjetljenje u nedoumicama i mi u ovom našem prostoru osluškujemo potrebe vremena.
Sveti Bazilije želi da samostani budu središta djelotvorne kršćanske ljubavi, a svoje
redovnike i redovnice želi vidjeti kao zauzete i neumorne poslanike na njivi svestranog
apostolata. To je vjerojatno i razlog zbog kojeg nije ograničio rad na samo neka područja
djelovanja nego je ostavio široki opseg apostolata koji uključuje nastavni i odgojni
rad, njegu bolesnih i nemoćnih, pastoralni i socijalni rad te razne druge apostolske
poslove, koji uključuju djela ljubavi za dušu i tijelo. Naš osobiti apostolat je molitva
za jedinstvo Crkve. Isus nas poziva preko naših Generalnih direktiva da budemo Njegova:
molitvena, iscjeljujuća i životvorna prisutnost. Nasljedujući karizmu našeg utemeljitelja
sv. Bazilija prihvaćamo se njegovih posebnih zadataka: zaštitnika, posrednika i branitelja.
U tome nam je dao nenadmašiv primjer. Pored velikih poslova i briga u prostranoj metropoliji
brinuo se za bolesne, gladne, putnike, siromahe, nemoćne, stare, zapuštene, prezrene
i obespravljene. Podigao sirotišta za djecu, domove za stare i nemoćne, bolnice i
skloništa za beskućnike. Kako onda tako i danas čovjek ima iste potrebe. Nakon Bazilijeve
prerane smrti nastavljeno je njegovo karitativno djelovanje na svim kontinentima zemaljske
kugle. Sveti Bazilije bio je uzor čovjeka koji je u jednoj osobi spojio, odnosno uskladio
kontemplativni i aktivni život. Zato ne bježimo od svijeta, nego nastojimo taj svijet
pridobiti za kraljevstvo nebesko. Naš Red je papinskog prava, kontemplativno aktivni
i u njemu se polažu svečani vječni zavjeti. Dekretom svete Stolice od 1. lipnja 1951.
godine centraliziran je pod jednom vrhovnom upravom, generalnom u Rimu. Sastoji se
od: Provincija, Viceprovincija, Delegatura, Misija i Kontemplativnih samostana. Istočno-katoličkog
ili bizantskog je obreda. Internacionalni je sa redovničkim zajednicama u raznim državama
na svim kontinentima. Širom svijeta ima oko 650 sestara. U Hrvatskoj sestre se pojavljuju
1915. godine u Križevcima zaslugom križevačkog biskupa Julija Drohobeckog i njegovog
vikara Dane Šajatovića. Razvili smo se kao Provincija i Viceprovincija. Provincija
broji oko 28 sestara sa sjedištem u Osijeku. Tu su po narodnosti većinom sestre Ukrajinke
i Rusinke. Rade u bolnicama, kateheziraju i organiziraju susrete mladih i bave ostalim
apostolskim poslovima. Viceprovincija ima 21 sestru sa sjedištem u Križevcima.
Tu su sestre po narodnosti Hrvatice. Imaju starački dom, dom za djecu, kateheziraju.
Čuvarice su Grkokatoličke katedrale Presvetog Trojstva i biskupske rezidencije. Brinu
također o bogatoj knjižnici Grkokatoličke biskupije te o ostalom spomeničkom i sakralnom
blagu. U Žumberku, Sošicama uz apostolat sestre brinu o stalnoj postavi Etnografskog
muzeja, kojeg rado posjećuju turisti, planinari i ljudi koji cijene kulturnu baštinu.
Brojčano smo male ali vjerujemo da smo duhom jake. Potrebe su velike, a poslenika
malo. Možda je malo zvanja zbog obreda i malo se zna za nas jer smo zaista stare.
Od Bazilijeve smrti ravno je već 1630. godina. Ljubiti Isusa i slaviti ga možemo
na razne načine. Mi sestre bazilijanke slavimo Boga u Božanstvenoj Liturgiji koja
je izvor našega unutrašnjeg života, moljenjem Časoslova nadahnutog Duhom Svetim, razmatranjem
i osobnom molitvom, evanđeoskim načinom života kroz zavjet: čistoće, siromaštva i
poslušnosti, koje svečano obnavljamo na dan smrti svetog Bazilija 1. siječnja, a juniorke
na dan smrti svete Makrine 19. srpnja. Da bismo osjećale svoje unutarnje sjedinjenje
s Bogom svake godine obavljamo duhovne vježbe. Posebnu pobožnost gajimo prema Majci
Božjoj i slavimo je pjesmama kojima je Istok bogat. Odgajamo se u tradiciji i duhovnosti
Crkve prema nauci Istočnih otaca. Cijenimo ljepotu i vrijednost ove baštine koju rado
dijelimo s drugima. Zvanje je tajna ljubavi Boga, koji nas pretječe svojom milošću,
te naš osobni odgovor na njegov poziv. Duhovna formacija pomaže nam započeti i
produbljivati duhovno hodočašće prema Bogu, našem nebeskom Ocu. Ta duhovna formacija
nastavlja se tijekom cijelog našeg života. Početna formacija u našem Redu uključuje:
postulaturu, novicijat i vrijeme privremenih zavjeta-juniorat. Kroz formaciju osoba
postupno upoznaje naš način života i svoju sposobnost živjeti redovničkim životom,
dok se konačno ne obveže na zajednicu i zajednica na nju. Postulatura traje ne manje
od 6 mjeseci. Novicijat traje 2 godine. Normalno vrijeme privremenih zavjeta je 5
godina. Kad se svrši rok privremenih zavjeta sestra polaže svečanu profesiju vječnih
zavjeta a time se ona trajno veže s Redom. Ponosne smo što smo u najstarijem Redu,
prvom koji je nastao i do danas nije nestao a vjerujem da će i dalje opstati jer su
mu čvrsti temelji samo Evanđelje. Stari panj kojeg je sveti Bazilije zapalio u 4.
stoljeću podržimo molitvom. Mladi zaljubite se u Isusa, krenite za njim jer je On
Put, Istina i Život.