Red svetog Bazilija Velikog

Govoriti o početku bazilijanskog Reda ujedno označuje i početak redovništva sveopće katoličke Crkve, jer seže u daleku prošlost, čak u 4. stoljeće. Stoga se i utemeljitelj sveti Bazilije Veliki i suutemeljiteljica sveta Makrina s pravom nazivaju Ocem i Majkom redovništva. Sv. Bazilije rodio se oko 329. godine u maloj Aziji i to u glavnom gradu Kapadocije, Cezareji. Nauke svršava u tadašnjim središtima znanosti i kulture, ali ubrzo otkriva ništavnost ljudskog znanja i pogibelj oholosti. Tražeći dragocjeni biser kršćanskog življenja, u načinima života pustinjaka i u Evanđelju pronalazi odgovore na svoja pitanja i odlučuje se za Bogu posvećen život i to u zajedništvu s drugima. Umro je s nepunih 50. godina, 1. siječnja 379. godine. Bio je izvanredna ličnost, isposnik, monah, kontemplativac, odličan zakonodavac monaškoga i crkvenoga života, neustrašivi branitelj vjere, revni pastoralac, požrtvovni pastir svoga stada, zauzeti radnik jedinstva Istoka i Zapada, kao i pravovjerne Istočne Crkve.
Kao što se može reći da je cezarejski biskup postavio temelje redovničkog života svojim Pravilima, tako se isto može reći da je svojim dobrotvornim djelima postavio temelje kasnijim karitativnim pothvatima u crkvi. Da bi sv. Bazilije uspijevao u svom duhovnom životu, jaka duhovna potpora bile su mu njegova majka Emilija i sestra Makrina. Istovremeno dok su se žarko molile za Bazilija, Duh Sveti je i njih kod kuće nadahnjivao te su već započele život zajedništva u kući s ostalom služinčadi. Majka, pošto je udovica, i kćerka Makrina postaju prve redovnice, monahinje. Od njih dalje šire se samostani iz Male Azije u susjedne pokrajine, Armeniju, Bliski Istok, Južnu Italiju, Španjolsku, Afriku pa u Slavenske zemlje preko Ukrajine u našu lijepu Hrvatsku.
Karizma našega Reda je najsjajnije izražena u Konstitucijama:»Mi sestre Reda svetog Bazilija Velikog nastavljamo misiju Gospodina i Spasitelja našega Isusa Krista za Njegov narod u tim brojnim i raznim kulturama gdje mu služimo.» Kao što su naši Utemeljitelji nadahnuće za svoje djelovanje nalazili u Svetom Pismu, a u molitvi Duhu Svetom izvor snage i prosvjetljenje u nedoumicama i mi u ovom našem prostoru osluškujemo potrebe vremena. Sveti Bazilije želi da samostani budu središta djelotvorne kršćanske ljubavi, a svoje redovnike i redovnice želi vidjeti kao zauzete i neumorne poslanike na njivi svestranog apostolata. To je vjerojatno i razlog zbog kojeg nije ograničio rad na samo neka područja djelovanja nego je ostavio široki opseg apostolata koji uključuje nastavni i odgojni rad, njegu bolesnih i nemoćnih, pastoralni i socijalni rad te razne druge apostolske poslove, koji uključuju djela ljubavi za dušu i tijelo. Naš osobiti apostolat je molitva za jedinstvo Crkve. Isus nas poziva preko naših Generalnih direktiva da budemo Njegova: molitvena, iscjeljujuća i životvorna prisutnost.
Nasljedujući karizmu našeg utemeljitelja sv. Bazilija prihvaćamo se njegovih posebnih zadataka: zaštitnika, posrednika i branitelja. U tome nam je dao nenadmašiv primjer. Pored velikih poslova i briga u prostranoj metropoliji brinuo se za bolesne, gladne, putnike, siromahe, nemoćne, stare, zapuštene, prezrene i obespravljene. Podigao sirotišta za djecu, domove za stare i nemoćne, bolnice i skloništa za beskućnike. Kako onda tako i danas čovjek ima iste potrebe. Nakon Bazilijeve prerane smrti nastavljeno je njegovo karitativno djelovanje na svim kontinentima zemaljske kugle. Sveti Bazilije bio je uzor čovjeka koji je u jednoj osobi spojio, odnosno uskladio kontemplativni i aktivni život. Zato ne bježimo od svijeta, nego nastojimo taj svijet pridobiti za kraljevstvo nebesko.
Naš Red je papinskog prava, kontemplativno aktivni i u njemu se polažu svečani vječni zavjeti. Dekretom svete Stolice od 1. lipnja 1951. godine centraliziran je pod jednom vrhovnom upravom, generalnom u Rimu. Sastoji se od: Provincija, Viceprovincija, Delegatura, Misija i Kontemplativnih samostana. Istočno-katoličkog ili bizantskog je obreda. Internacionalni je sa redovničkim zajednicama u raznim državama na svim kontinentima. Širom svijeta ima oko 650 sestara. U Hrvatskoj sestre se pojavljuju 1915. godine u Križevcima zaslugom križevačkog biskupa Julija Drohobeckog i njegovog vikara Dane Šajatovića. Razvili smo se kao Provincija i Viceprovincija. Provincija broji oko 28 sestara sa sjedištem u Osijeku. Tu su po narodnosti većinom sestre Ukrajinke i Rusinke. Rade u bolnicama, kateheziraju i organiziraju susrete mladih i bave ostalim apostolskim poslovima.
Viceprovincija ima 21 sestru sa sjedištem u Križevcima. Tu su sestre po narodnosti Hrvatice. Imaju starački dom, dom za djecu, kateheziraju. Čuvarice su Grkokatoličke katedrale Presvetog Trojstva i biskupske rezidencije. Brinu također o bogatoj knjižnici Grkokatoličke biskupije te o ostalom spomeničkom i sakralnom blagu. U Žumberku, Sošicama uz apostolat sestre brinu o stalnoj postavi Etnografskog muzeja, kojeg rado posjećuju turisti, planinari i ljudi koji cijene kulturnu baštinu. Brojčano smo male ali vjerujemo da smo duhom jake. Potrebe su velike, a poslenika malo. Možda je malo zvanja zbog obreda i malo se zna za nas jer smo zaista stare. Od Bazilijeve smrti ravno je već 1630. godina.
Ljubiti Isusa i slaviti ga možemo na razne načine. Mi sestre bazilijanke slavimo Boga u Božanstvenoj Liturgiji koja je izvor našega unutrašnjeg života, moljenjem Časoslova nadahnutog Duhom Svetim, razmatranjem i osobnom molitvom, evanđeoskim načinom života kroz zavjet: čistoće, siromaštva i poslušnosti, koje svečano obnavljamo na dan smrti svetog Bazilija 1. siječnja, a juniorke na dan smrti svete Makrine 19. srpnja. Da bismo osjećale svoje unutarnje sjedinjenje s Bogom svake godine obavljamo duhovne vježbe. Posebnu pobožnost gajimo prema Majci Božjoj i slavimo je pjesmama kojima je Istok bogat. Odgajamo se u tradiciji i duhovnosti Crkve prema nauci Istočnih otaca. Cijenimo ljepotu i vrijednost ove baštine koju rado dijelimo s drugima. Zvanje je tajna ljubavi Boga, koji nas pretječe svojom milošću, te naš osobni odgovor na njegov poziv.
Duhovna formacija pomaže nam započeti i produbljivati duhovno hodočašće prema Bogu, našem nebeskom Ocu. Ta duhovna formacija nastavlja se tijekom cijelog našeg života. Početna formacija u našem Redu uključuje: postulaturu, novicijat i vrijeme privremenih zavjeta-juniorat. Kroz formaciju osoba postupno upoznaje naš način života i svoju sposobnost živjeti redovničkim životom, dok se konačno ne obveže na zajednicu i zajednica na nju. Postulatura traje ne manje od 6 mjeseci. Novicijat traje 2 godine. Normalno vrijeme privremenih zavjeta je 5 godina. Kad se svrši rok privremenih zavjeta sestra polaže svečanu profesiju vječnih zavjeta a time se ona trajno veže s Redom. Ponosne smo što smo u najstarijem Redu, prvom koji je nastao i do danas nije nestao a vjerujem da će i dalje opstati jer su mu čvrsti temelji samo Evanđelje. Stari panj kojeg je sveti Bazilije zapalio u 4. stoljeću podržimo molitvom. Mladi zaljubite se u Isusa, krenite za njim jer je On Put, Istina i Život.