Povijest Reda Pohođenja

Čast mi je i osobita radost govoriti o našem Redu na ovu četvrtu nedjelju Došašća kada se naviješta sv. Evanđelje o pohodu BDM Elizabeti. Red Pohoda Marijina je redovnička ustanova papinskog prava čiji članovi živeći u zajednici i budući da su ponajviše kontemplativne redovnice, polažu svečane i jednostavne vječne zavjete. Po nadahnuću Duha Svetoga, Red su utemeljili sv. Franjo Saleški i sv. Ivana Franciska de Chantal, na svetkovinu Presvetog Trojstva, 6. lipnja 1610. godine. Na godinu slavit ćemo 400 godina postojanja. Mnogi su se pitali zašto ovaj osnutak ? Sv. Franjo je to često sam objasnio : to je da se Bogu dade kćeri molitve tako sabrane da budu vrijedne klanjati mu se u duhu i istini. I na jednom drugom mjestu kaže: "Pohođenje se nalazi među Kongregacijama, kao ljubice među drugim cvijećem. Zna da mora biti nisko, maleno, po boji ne upadljivo očima svijeta. Zadovoljava se time da ga je Bog stvorio sebi za službu da bi malo priskrbio mirisa za svoju Crkvu."
Sve vježbe redovnica od Pohoda trebaju biti usmjerene sjedinjenju s Bogom, da molitvom i dobrim primjerom, zapravo svetim životom, služe obnovi Crkve i spasu bližnjega. Nije toliko važno koliko nas ima nego da zaista budemo ono što od nas očekuje Bog i Crkva u ovom vremenu koje je obilježeno mnogim stresnim situacijama i svim napastima za istinski život po Evanđelju. U našem Redu se ne naglašavaju velike tjelesne pokore, ali "Gdje je manje strogosti za tijelo, treba biti više krotkosti srca", kaže sv. Franjo. Krotkosti nisu protivne samo svaka gorčina u riječima i postupku, nego i svaka strogost u sudu, svaka mjera oštrine u bilo kojoj stvari, svaka suviše prirodna i neumjerena gorljivost u postizavanju jednog cilja, svaka gorkost u prihvaćanju Božjih odredaba. Organizacija unutar samostana je takva da se neprestano pružaju prigode za susretljivost, krotko podnošenje i odricanje u korist bližnjega. Jedna od dobrih vježbi blagosti koju možemo svakodnevno obavljati jest da se ne srdimo nikad na same sebe ni na svoje nesavršenosti i pogreške.
Prva redovnica našeg Reda, koju je sv. Franjo tako usmjeravao bila je sv. Ivana de Chantal. Ivana se rodila 23. siječnja 1572. u Dijonu u Francuskoj kao drugo dijete plemićkih roditelja. Odgojila ju je tetka jer je majka umrla rađajući sina Andréa, koji je kasnije postao nadbiskup Bourgesa. Udala se s 20 godina i rodila je šestero djece, od kojih je četvero ostalo na životu. Nije bilo dana da nije s djecom pribivala sv. misi, učinila dobro djelo siromasima i bolesnicima. Muževa tragična smrt u lovu otvorila je veliku ranu u njezinom životu. S 29 godina ostala je udovica. Dok je u dižonskoj katedrali 1604. slušala korizmene propovijedi ženevskog biskupa, sv. Franje Saleškog, čula je unutarnji glas: "Evo čovjeka koga voli i Bog i ljudi, u čije ruke položi svoju savjest." Nekoliko mjeseci kasnije, nakon nekoliko razgovora sa svetim Franjom, te čitave noći provedene u molitvi, on joj reče: "Volja je Božja da preuzmem vaše duhovno vodstvo i da slijedite moje upute." Iznio joj je nacrt budućeg Instituta i ona je bila prva poglavarica male zajednice. Bilo je to u Annecyju u Francuskoj, u maloj kući nazvanoj "Galerija”. Majka Ivana Chantal imala je i obiteljskih obaveza zbog svoje malodobne djece koju je ostavila u svijetu. Najstariji sin imao je tek 15 godina i bio je povjeren predsjedniku Fremiotu, ocu Majke Chantal, jedna kćerka je sklopila brak s bratom sv. Franje Saleškoga, još jedna kćerka je umrla u 10. godini, a najmlađu je povela sa sobom u samostan. Grad Annecy je tada imao oko 4500 stanovnika. Mnogo se bijede skrivalo u tavanskim sobama starih kuća okruženih arkadama. Od 1612. započela je majka Chantal i njezine kćeri posjete tim bijednim zakutcima noseći sa sobom hranu i lijekove, utjehu vjere i majčinsku ljubav. Ubrzo je samostan postao premalen i osnovan je novi u Lionu, ali lionski nadbiskup nije prihvatio posjete bolesnicima i siromašnima. Tražio je strogu klauzuru i svečane zavjete i tako je od 1618. uspostavljeno Pohođenje kao Red sa svečanim zavjetima. Danas u svijetu ima ukupno oko 160 samostana. Trebalo bi svakako još spomenuti pobožnost Srcu Isusovu koja je usko povezana s našim Redom. Sv. Franjo Saleški, tražeći grb za svoj Red, izabrao je jedno srce, probodeno dvjema strelicama, okruženo trnovim vijencem. Tu su upisana imena Isusa i Marije. Godine 1671., u 24. godini života, ulazi u samostan Pohođenja u Paray le Monialu, Margareta Marija Alacoque koju je Gospodin izabrao i odlikovao kao "baštinicu blaga svoga Srca". U klanjnaju pred Presvetim Oltarskim Sakramentom ona je promatrala probodeno Srce Spasiteljevo, ranjeno grijesima ljudi. Posebna pobožnost devet prvih petaka donijela je svoje neprocjenjive plodove za cijelu Crkvu. Objava Presvetog Srca od 2. srpnja 1688. od osobitog je značaja za redovnice Pohođenja i oce Družbe Isusove jer su se obećanja već počela ispunjavati: Margareta Marija i o. Klaudije Colombiere, njezin duhovni vođa, znali su već svoje misije u širenju ove pobožnosti. Jedan samostan Pohođenja svojim sasvim skučenim vanjskim djelovanjem treba širiti ljubav Srca Isusova po samoj povlastici koju je taj Red primio. Gospodin je obećao obilne milosti sestrama kao i ocima Družbe Isusove koji pomažu sestrama kod širenja ove pobožnosti, ako mu samo uzvraćaju ono što od njih očekuje: čašćenje, ljubav i hvalu i da rade svim svojim silama na uspostavljanju Njegova Kraljevstva u srcima ljudi. Neka u svima nama poraste ova ljubav za skori blagdan Isusova rođenja i neka nas sve pohodi Blažena Djevica Marija.