Papina kateheza na općoj audijenciji - 16. prosinca 2009.

Papa Benedikt XVI. je u svojoj današnjoj katehezi na općoj audijenciji govorio o Ivanu iz Salisburyja koji je pripadao jednoj od najvažnijih srednjovjekovnih filozofskih i teoloških škola u Francuskoj. Draga braćo i sestre, danas ćemo se upoznati sa Ivanom iz Salisburyja, koji je pripadao školi katedrale u Chartresu, u Francuskoj, jednoj od najvažnijih srednjovjekovnih filozofskih i teoloških škola. I on, poput teologa o kojima sam govorio prethodnih tjedana, pomaže nam shvatiti kako vjera, u skladu s opravdanim težnjama razuma, usmjerava misao prema objavljenoj istini, u kojoj se nalazi istinsko čovjekovo dobro kazao je Sveti Otac.
Ivan (John) rodio se u Engleskoj, u Salisburyju, između 1100. i 1120. Čitajući njegova djela, i prije svega obilje njegovih pisama, doznajemo najvažnije podatke o njegovu životu. Tijekom gotovo dvanaest godina, između 1136. i 1148., posvetio se studijima, pohađajući najuglednije škole toga doba, u kojima je slušao predavanja glasovitih učitelja. Odlazi u Pariz a potom u Chartres. Ova potonja sredina ostavila je najdublji trag na njegovu izobrazbu i tu je stekao veliku kulturnu otvorenost, zanimanje za špekulativne probleme i ljubav prema literaturi. Kao što se često događalo u to doba, biskupi i vladari su najvrsnije studente birali za svoje uske suradnike. To se dogodilo i Ivanu iz Salisburyja, kojeg je njegov veliki prijatelj, Bernard iz Clairvauxa, predstavio Teobaldu, nadbiskupu Canterburyja – prvotnog sjedišta engleskog primasa –, koji ga je rado primio u svoj kler. Tijekom jedanaest godina, od 1150. do 1161., Ivan je bio tajnik i kapelan staroga nadbiskupa istaknuo je Benedikt XVI.
Neumornom gorljivošću, nastavivši istodobno svoj studij, razvio je intenzivnu diplomatsku aktivnost, posjećujući Italiju čak deset puta, s izričitim ciljem da njeguje odnose engleskog kraljevstva i Crkve u Engleskoj s Rimskim prvosvećenikom. Među inim, tih je godina papa bio Hadrijan IV., Englez kojega je s Ivanom iz Salisburyja vezalo prisno prijateljstvo. U godinama nakon smrti Hadrijana IV. – umro je 1159. godine – u Engleskoj je došlo do velikih napetosti između Crkve i kraljevstva. Kralj Henrik II., naime, kanio je preuzeti vlast nad životom u Crkvi, ograničavajući njezinu slobodu. Takvo kraljevo držanje naišlo je na reakciju Ivana iz Salisburyja i prije svega na hrabri otpor Teobaldova nasljednika na biskupskoj katedri u Canterburyju, svetog Tome (Thomas) Becketa, koji je zbog toga završio u progonstvu u Francuskoj. Ivan iz Salisburyja ga je slijedio i ostao u njegovoj službi, zalažući se uvijek za pomirenje. God. 1170., kada su se Ivan i Toma Becket već bili vratili u Englesku, ovaj je potonji bio napadnut i ubijen u svojoj katedrali. Umro je kao mučenik i kao takvoga ga je narod odmah počeo častiti. Ivan je nastavio vjerno služiti također Tominom nasljedniku, sve dok nije izabran za biskupa Chartresa, gdje je ostao od 1176. do 1180. godine, kada je umro nastavlja nadalje Papa.
Od djela Ivana iz Salisburyja htio bih istaknuti dva koja se smatraju njegovim remek-djelima, otmjeno naslovljena grčkim naslovima Metaloghicón (U obrani logike) i Polycráticus (O ljudima na vlasti). U prvome djelu on – s onom finom ironijom koja karakterizira mnoge učene ljude – pobija stav onih koji su imali ograničavajuće shvaćanje naobraženosti, smatrajući je ispraznom slatkorječivošću, beskorisnim riječima. Ivan, naprotiv, hvali naobrazbu, istinsku filozofiju, to jest susret između snažne misli i komunikacije, djelotvorne riječi. Piše on: "Kako je naime elokvencija koja nije prosvijetljeno razumom ne samo nepromišljena, već i slijepa, tako je mudrost koja ne pribjegava upotrebi riječi ne samo slaba, već na neki način kljasta: naime, premda, katkad, mudrost bez riječi može koristiti čovjeku osobno za izgrađivanje vlastite savjesti, ona je rijetko, i od slabe koristi društvu" (Metaloghicón 1,1, PL 199,327). To je učenje vrlo aktualno. Danas se ono što je Ivan nazvao "elokvencijom", to jest mogućnošću priopćivanja sve dorađenijim i raširenijim sredstvima, silno razgranalo. Ipak, ostaje urgentna potreba saopćiti poruke urešene "mudrošću", to jest nadahnute na istini, na dobroti, na ljepoti. To je jedna velika odgovornost, koja na osobit način interpelira osobe koje rade na raznolikom i složenom polju kulture, komunikacije i medija. I to je jedno od područja na kojem se evanđelje može naviještati s misionarskim poletom primijetio je Sveti Otac.
U svojoj nedavnoj enciklici Caritas in veritate, obraćajući se ljudima dobre volje, koji se zalažu za to da društveno i političko djelovanje ne bude nikada odvojeno od objektivne istine o čovjeku i njegovu dostojanstvu, napisao sam: "Istina kao i ljubav koju ona otkriva, ne mogu se 'proizvesti': mogu se samo prihvatiti. Njihov krajnji izvor nije i ne može biti čovjek, nego Bog, to jest Onaj koji je Istina i Ljubav. To je načelo vrlo važno za društvo i razvoj, jer nijedno od toga dvoga ne može biti samo ljudski proizvod; sam poziv na razvoj osobe i naroda ne utemeljuje se u pukome ljudskom htijenju, već je upisan u plan koji nam prethodi i oblikuje se kao dužnost za sve nas, koju je potrebno slobodno prihvatiti" (52) ovim je riječima završio svoju katehezu Benedikt XVI.
Radosnim je događajem završilo, u srijedu, 16. prosinca, dopodne Svetoga Oca, koji je na svršetku opće audijencije primio naslov počasnoga građanina Introda, male općine u talijanskoj pokrajini Valle d'Aosta, u kojoj Benedikt XVI., kao što je činio i Ivan Pavao II., provodi ljetni odmor.
To je znak naklonosti svih građana Introda i cijele pokrajine Valle d'Aosta, koji su mi uvijek pokazali topao i srdačan doček, a istovremeno odmjeren i punim poštovanja prema mojemu ljetnom odmoru – tim riječima popraćenima velikom radošću, papa Benedikt XVI. je iz ruku gradonačelnika Introda, Osvalda Nuadina, i predsjednika pokrajine Val D'Aosta, Augusta Rollandina, primio priznanje počasnoga građanina prekrasnoga mjesta u kojemu je – kako se prisjetio Sveti Otac – proveo nezaboravno vrijeme odmora, okružen prekrasnom alpskom prirodom, koja pomaže u susretu sa Stvoriteljem te jača duh.
Istaknuvši kako se Crkva u toj pokrajini nikada ne umara u promicanju uvijek nove 'vijesti' o Isusu, Božjoj Riječi, koji je postao čovjekom kako bi ljudima pružio radost da dožive, već na ovoj zemlji, veličanstveno iskustvo djece koju Bog voli, Sveti je Otac naglasio da je ta zadaća posebno hitna u društvu koje, posebno kod novih naraštaja, potiče iluzije i lažne nade, ali koje Gospodin i danas poziva da se preobliče u 'obitelj' djece Božje koja žive 'jednim srcem i jednom dušom', kako bi svjedočili ljubav prema životu i prema siromašnima.