Sestra Roza Marković o Družbi sestara Ančela

Povijest naše družbe ima svoje početke u 19. stoljeću u sjevernoj Italiji, u gradu Bresci. Družba je rođena iz srca jedne jake i odvažne žene, Paule di Rosa koja je bila zahvaćena gorućom ljubavlju prema Bogu i čovjeku. Paula je rođena u Bresci 6. studenog 1813. godine kao šesto od devetero djece roditelja plemića: majke Camile i Clementa di Rosa. Oni su svoju djecu odgajali u ljudskim i kršćanskim vrednotama, u obiteljskom ozračju molitve, rada, ljubavi te solidarnosti prema potrebnima i siromašnima. Takav odgoj bio je dobra podloga i predispozicija za velebno djelo kršćanskog milosrđa, koje je Bog preko ove smjele žene pokrenuo.
Nakon prerane smrti majke Camile, otac povjerava Paulu redovnicama od Pohođenja na daljnje školovanje. Tu je stjecala ne samo znanje, nego i dublje spoznaje kršćanskog života. Završivši studij, Paula se vraća u očinsku kuću, preuzima vodstvo tvornice svile u kojoj je zaposleno 70 radnica; vodi administraciju, brine se za moralni život radnica. Preko praznika organizira duhovne obnove za mlade, tečajeve za opismenjivanje, organizira pomaganje siromašnih obitelji. Godine 1836. širi se kolera u Bresci. Paula napušta tvornicu, te uz očevu dozvolu i duhovnog vođe dobrovoljno se posvećuje njezi bolesnika, uz opasnost da se i sama zarazi. Pridružuje joj se prijateljica i prva suradnica Gabriella Bornati. Potaknute njihovim primjerom dolaze i druge djevojke, tako da Paula 1840. godine osniva Pobožno udruženje djevojaka. Godine 1843. Pobožno udruženje dobiva carsku dozvolu iz Beča, što znači da je odobreno i priznato od civilnih vlasti, a 1852. godine iz Rima dobiva kanonsko odobrenje i priznanje kao redovnička družba.
Dvadeset pet prvih službenica Milosrđa obukle su redovničko odijelo i položile prve zavjete, na kojima Paula uzima ime Marija Krucifiksa. Marija Krucifksa je bila živo svjedočanstvo Evanđelja. Njen vjerski i duhovni život bio je bogat i snažan, hranjen dubokom molitvom, naročito naglašenom pobožnošću prema euharistiji, križu i Blaženoj Djevici Mariji. Ideal joj je Isus Krist s kojim se suobličuje u Euharistiji i kojemu služi u braći i sestrama, ali i u otajstvu najdublje boli. Zato je uzela ime Krucifiksa, što znači propeta. Sva njezina djela nadahnuta su molitvom. Živjela je dugo po onom što je učinila, a kratko s obzirom da je zemaljski život završila u 42 godini života. Umrla je 15.12. 1855. godine. Blaženom je proglašena 1940. godine, a svetom 1955. godine. Njezin blagdan se slavi 15. prosinca.
Danas Službenice Milosrđa djeluju u: Italiji, Hrvatskoj, BiH, Brazilu, Equadoru, Rwuandi i Burundiju. Izvorno ime Družbe je Ancelle della Carita - Službenice milosrđa, koje naš narod jednostavno zove Ančele tj. službenice. Ovo ime označava ili bolje rečeno ono je osobna karta svake službenice Milosrđa. Čitav program života službenica Milosrđa simbolično je prikazan u našem grbu: dva plamena srca, križ i golubica, a ispod je natpis Charitas, to jest Ljubav. Ančela je pozvana po primjeru Utemeljiteljice na svako djelo milosrđa; rad sa djecom, mladima, odraslima, starijima, posebno bolesnima, nemoćnima, zapuštenima, siromašnima, hendikepiranima itd. Svugdje gdje je čovjek potreban bilo kakve pomoći, tu je pozvana Službenica Milosrđa. Sveta Utemeljiteljica je ostavila svojim sestrama na času smrti oporuku odnosno zadnju preporuku, a počima ovim riječima:“ Ono što vam preporučam jest velika ljubav..“ Naša Družba je kontemplativno – aktivnog karaktera, iz čije kontemplacije se rađa akcija - služenje najpotrebnijima kroz milosrdnu ljubav.
Još za života svete Majke prve Službenice Milosrđa stižu na Hrvatsko tlo. Na poziv biskupa Jederlinića 1853. godine sestre dolaze u Dubrovnik za odgoj ženske mladeži. Iz malog sjemena razvit će se snažno stablo i blagotvorno će u raznim školskim i odgojnim aktivnostima djelovati sve do 2. svjetskog rata. Danas sestre imaju ženski đački dom u kojem se nalazi 80 djevojaka i radionicu crkvenog rublja. Dvije godine kasnije, 1855. godine, Ančele dolaze u Split i posvećuju se raznovrsnom apostolskom i odgojnom radu. Otvaraju ženski đački dom, osnovnu školu, školu veziva i kroja, tečajeve stranih jezika i školu klavira. Danas sestre u Splitu imaju dječji vrtić, zavod „Samaritanac“ za hendikepiranu djecu, rade u bolnici, predaju vjeronauk u školi i otvorene su svim novim izazovima koje Duh Sveti budi u raznim zajednicama i pokretima. Po želji same Utemeljiteljice u samostanskoj crkvi u Dubrovniku i Splitu izlaže se svakodnevno Sveto Otajstvo na klanjanje. Split je ujedno i sjedište provincije svetih Ćirila i Metoda.
Poslije Splita i Dubrovnika otvorene su i druge kuće: Kono (Dubrovnik), Mlini (Dubrovnik), Zagreb, Vrbovec, Vođinci, Mali Lošinj, Susak, Kaštel Sućurac, Kaštel Novi, Kamen (kraj Splita), Žrnovnica - kuća novicijata, Mostar i Nerežišće na otoku Braču. Sestre u ovim kućama djeluju u župi kao katehistice, brinu se za čistoću crkve i crkvenog rublja, vode crkveno pjevanje, brinu se o starim i nemoćnim osobama. Rade kao medicinske sestre u bolnicama i kao odgojiteljice u dječjim vrtićima. U želji i molitvi da Službenice Milosrđa i dalje ostanu vjerne duhu svoje Utemeljiteljice svete Marije Krucifikse, nesebično služeći Bogu i Crkvi u svim povijesnim situacijama i potrebama ljudi, završavam njenim riječima: „Dao nam Gospodin napredak, ne u materijalnim dobrima nego u osobama čiji će život smjerati na najveću slavu Božju.“ Dao Gospodin da tako bude.