Papina kateheza na općoj audijenciji - 9. prosinca 2009.

Papa Benedikt XVI. je u svojoj katehezi na općoj audijenciji govorio danas o Rupetu iz Deutza, velikom benediktinskom teologu koji je bio vrlo aktivan u brojnim teološkim raspravama, a posebno onima o euharistiji. Draga braćo i sestre, danas ćemo upoznati još jednog benediktinskog monaha iz 12. stoljeća. Njegovo je ime Rupert iz Deutza, grada blizu Kölna, koji je bio sjedište poznatog samostana. Sam Rupert govori o vlastitom životu u jednom od svojih najvažnijih djela, naslovljenom Slava i čast Sina Čovječjega, koji je djelomični komentar na Markovo Evanđelje. Još kao dijete, bio je primljen među "oblate" u benediktinski samostan sv. Lovre u Liegeu, sukladno običaju iz toga doba da roditelji odgoj jednog djeteta povjere redovnicima, želeći ga darovati Bogu. Rupert je uvijek volio monaški život. Vrlo je brzo svladao latinski jezik kako bi mogao proučavati Bibliju i sudjelovati na liturgijskim slavljima. Isticao se neporočnim moralnim vladanjem i snažnom privrženošću Petrovoj Stolici kazao je Sveti Otac.
U njegovo je doba vladao spor između papinstva i carstva, zbog takozvane "borbe za investituru", kojom su – kao što sam bio natuknuo u drugim katehezama – pape htjele spriječiti da imenovanje biskupa i vršenje njihove vlasti ovise o građanskim vlastima, koje su se pritom ponajviše vodile političkim i ekonomskim, ali zacijelo ne i pastoralnim razlozima. Biskup Liegea, Otbert, odupirao se Papinim uredbama i poslao u progonstvo Berengara, opata samostana sv. Lovre, upravo zbog njegove vjernosti papi. U tome je samostanu živio Rupert, koji je bez oklijevanja slijedio svoga opata u prognanstvu i tek kada je biskup Otbert ponovno stupio u zajedništvo s papom vratio se u Liege i prihvatio postati svećenik. Sve do toga trenutka, naime, izbjegavao je primiti ređenje iz ruku jednoga biskupa koji se nije slagao s Papom. Rupert nas uči da kada se jave kontroverze u Crkvi, referiranje na Petrovu službu jamči vjernost zdravom nauku i daje spokoj i nutarnju slobodu. Zbog sporenja s Otbertom, još je u dva navrata morao napustiti svoj samostan. God. 1116. protivnici su čak htjeli povesti sudsku parnicu protiv njega. Premda je bio oslobođen svih optužbi, Rupert se radije povukao na neko vrijeme u Siegburg, ali budući da polemike nisu još uvijek bile prestale kada se vratio u samostan u Liegeu, odlučio se trajno nastaniti u Njemačkoj. Imenovan je opatom Deutza 1120., gdje je ostao sve do 1129., godine svoje smrti. Iz toga je samostana izbivao samo jednom, prigodom hodočašća u Rim, 1124. godine napomenuo je Papa.
Rupert je bio vrlo plodan pisac. Ostavio je iza sebe vrlo brojna djela, koja i danas pobuđuju veliko zanimanje, također zato jer je bio aktivan u raznim i važnim teološkim raspravama toga doba. Na primjer, ostao je zapamćen po svom odlučnom istupu u euharistijskoj kontroverzi, koja je 1077. dovela do osude Berengara iz Toursa. Ovaj potonji je nudio ograničeno tumačenje Kristove prisutnosti u sakramentu euharistije, nazivajući je samo simboličnom. U crkveni jezik nije još uvijek bio ušao izraz "transupstancijacija", ali se Rupert, koristeći ponekad smjele izraze, pokazao odlučnim pobornikom euharistijskog realizma i, prije svega u djelu naslovljenom De divinis officiis (O službama Božjim), odlučno je potvrdio kontinuitet između Tijela Krista utjelovljene Riječi i Krista prisutna u euharistijskim prilikama kruha i vina. Draga braćo i sestre, čini mi se da se ovdje moramo osvrnuti i na stanje u našem dobu. I danas, naime, postoji opasnost umanjivanja euharistijskog realizma, da se, naime euharistiju smatra gotovo nekim obredom zajedništva, socijalizacije, zaboravljajući previše olako da je u euharistiji stvarno prisutan uskrsli Krist – sa svojim uskrslim tijelom – koji se stavlja u naše ruke da nas izvuče iz nas samih, da nas pritjelovi svojem besmrtnom tijelu i tako vodi k vječnom životu. To veliko otajstvo da je Gospodin prisutan u čitavoj svojoj stvarnosti u euharistijskim prilikama otajstvo je kojem se treba klanjati i koje treba ljubiti! Želim ovdje citirati riječi Katekizma Katoličke Crkve koje u sebi nose plod razmatranja vjere i dvotisućljetnog teološkog razmišljanja: "Način je Kristove prisutnosti pod euharistijskim prilikama jedinstven... U presvetom sakramentu Euharistije sadržani su istinski, stvarno i bitno (supstancijalno) Tijelo i Krv našega Gospodina Isusa Krista, s dušom i božanstvom i, prema tome, čitav Krist" (KKC, 1374). I Rupert je, svojim razmišljanjima, pridonio toj preciznoj formulaciji istaknuo je Benedikt XVI.
Poput drugih srednjovjekovnih teologa, i Rupert se pita zašto je Božja riječ, Sin Božji, postao čovjekom? Neki su, odgovarajući na to pitanje, tumačili da je utjelovljenje Riječi bilo prijeko potrebno kako bi se dalo naknadu za čovjekov grijeh. Rupert, međutim, imajući pred očima kristocentričnu viziju povijesti spasenja, proširuje taj pogled i u svom djelu naslovljenom Proslava Trojstva drži kako je utjelovljenje, središnji događaj čitave povijesti, bilo predviđeno još od vječnosti, također neovisno o čovjekovu grijehu, kako bi čitavo stvorenje moglo uzdići hvalu Bogu Ocu i ljubiti ga kao jedna obitelj sabrana oko Krista. Rupert, osim toga, trudi se uklopiti svoj mariološki nauk u ekleziološki. Drugim riječima, on vidi u Presvetoj Mariji najsvetiji dio čitave Crkve. Eto zašto je moj časni prethodnik, papa Pavao VI., u govoru na zatvaranju trećeg dijela Drugoga vatikanskog koncila, svečano proglašavajući Mariju Majkom Crkve, citirao upravo rečenicu uzetu iz Rupertovih djela, u kojoj se Mariju naziva portio maxima, portio optima – najuzvišeniji dio, najvrsniji dio Crkve nastavlja nadalje Sveti Otac.
Dragi prijatelji, iz ovih kratkih natuknica shvaćamo da je Rupert bio gorljivi teolog, urešen velikom dubinom. Kao i svi drugi predstavnici monaške teologije, on je znao povezati racionalni studij otajstava vjere s molitvom i kontemplacijom, koju smatra vrhuncem svake spoznaje Boga. On je sam govorio u nekoliko navrata o svojim mističnim iskustvima, kao primjerice kada čitatelju povjerava neizrecivu radost koju je iskusio osjetivši Gospodinovu prisutnost: "U tome kratkom trenutku – kaže on – iskusio sam koliko je istinito ono što on sam kaže: Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca". I mi možemo susresti Gospodina Isusa, koji nas neprestance prati na našemu putu i uprisutnjuje se u euharistijskom kruhu i u svojoj riječi za naše spasenje ovim je riječima završio svoju katehezu Papa.
Na današnjoj audijenciji bila je nazočna i skupina hrvatskih hodočasnika koje je Papa srdačno pozdravio: "Od srca pozdravljam i blagoslivljam sve hrvatske vjernike, a osobito vjernike s otoka Brača. Hodočasteći u ovom vremenu došašća na grobove apostola, molite za mir kako bi radost Gospodinova dolaska bila potpuno. Hvaljen Isus i Marija"!